Časopis Prosvjeta

Objavljeni su rezultati drugog natječaja „Biber“ za kratku priču na temu pomirenja, koji je bio  raspisan u siječnju 2017. godine. Na natječaj je pristiglo 385 priča na albanskom, makedonskom, bosanskom, hrvatskom, crnogorskom ili srpskom jeziku. U žiriju su bili Faruk Šehić, Kim Mehmeti i Tatjana Gromača. Prvu nagradu dobila je priča “Jedu ljudi i bez nogu” autorice Milice Vučković iz Beograda, drugu nagradu dobila je priča “Čiko Zav” autorice Dženete Rovčanin iz Sarajeva, a treću nagradu priča “Семејството на чичко Аки” (Obitelj strica Akija) autorice Anuške Minovske iz Skoplja. Izabrano je 25 priča koje su objavljene u zbirci “Biber 02”, a mogu se pročitati na web stranici Biber.nenasilje.org. Projekt su realizirali Centar za nenasilnu akciju (CNA) iz Sarajeva i Beograda.

Na predstavljanju u Zagrebu Davorka Turk iz CNA kazala je da je ova mirovna regionalna organizacija posvećena izgradnji trajnog mira u regiji. „O ratu se govori često, ali se rijetko govori konstruktivno. Pomirenje je stvaranje bolje budućnosti, o čemu svjedoči rast zanimanja prema konkursu za kratku priču, raspisanom u januaru prošle godine, na koji je stiglo 385 priča na albanskom, makedonskom, bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom jeziku, ili 20 posto više nego na konkursu za prethodni Biber“, rekla je Davorka Turk. Književnica i članica žirija Tatjana Gromača istaknula je da literatura može pomoći pomirenju vrlo malo jer je suočena sa snagom stvarnosti. Milica Vučković iz Beograda, dobitnica prve nagradu za priču o višegodišnjem beogradskom suživotu njene porodice i rođaka iz Like, protjeranih za Oluje. „Dio izbeglih pohrlio je u nacionalizam i lokalpatriotizam. Postali su gorljiviji Zemunci od onih koji su tamo rođeni. No postoje i ljudi koji žele da se nikom ne ponovi to iskustvo; oni su mirni i ne seju mržnju“, rekla je Milica Vučković. Predstavljanje, održano 9. juna u Zagrebu, organizirao je pododbor SKD „Prosvjete“ iz Zagreba, a razgovor je moderirala Aneta Lalić iz SNV-a.

„Srbenka“, dokumentarni film redatelja Nebojše Slijepčevića, koji se bavi temama nacionalizma i ksenofobije i utjecaja društva na živote djece srpske nacionalnosti rođene u Hrvatskoj nakon rata 1990-ih, osvojio je uglednu nagradu Doc Alliance Selection Award, koja je dodijeljena na filmskom festivalu u Cannesu.

Riječ je o godišnjoj nagradi koju zajednički dodjeljuje sedam evropskih festivala dokumentarnog filma, a „Srbenka“ je odnijela prvu nagradu 13. maja u konkurenciji među još šest filmova. Dugometražni dokumentarac zagrebačkog redatelja, koji je u travnju premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu Visions du Réel, prikazuje pripreme i probe za kazališnu predstavu „Aleksandra Zec“ Olivera Frljića, premijerno izvedenu u proljeće 2014. u riječkom HKD Teatru. Centralno mjesto u filmu zauzima 12-godišnja glumica Nina, kojoj se čini kao da rat nikada nije završio.

Nebojša Slijepčević, redatelj ispričao je kako je na probama za Frljićevu predstavu upoznao Ninu: „Drugi-treći dan na probu je došla 12-godišnja djevojčica Nina koja će postati glavna junakinja filma i već tada se vidjelo da na licu ima grč i napetost. To me privuklo i počeo sam je pratiti kamerom, a kad sam čuo njenu priču, shvatio sam da je to potencijalna filmska priča. Nina mi je ispričala da točno zna dan kad je shvatila da nije Hrvatica nego Srpkinja. Imala je sedam godina i slučajno je u razgovoru s mamom shvatila da nije Hrvatica pa je pitala ‘Jel’ sam ja Srbenka?’ jer nije znala da se kaže Srpkinja. To je, kako mi je rekla, bio šok za nju: plakala je danima i pokušavala dokazati sebi i svima da to nije točno. Ta me priča užasnula: je li moguće da neko dijete rođeno 2001. u Hrvatskoj plače zbog toga što nije hrvatske nacionalnosti? Pratio sam je na probama i tako je nastao film. Njegova glavna tema je pozicija mladih, prvenstveno Srba, rođenih puno godina nakon rata u Hrvatskoj, koji žive u hrvatskim obiteljima srpske nacionalnosti i, unatoč tome što ih se ne bi trebali ticati bilo kakvi međunacionalni sukobi koji su se odvijali prije njihovog rođenja, imaju nelagodu, sram ili strah zbog toga što nisu Hrvati“.

Šta je to, kakvo prokletstvo i kakav usud srpske kulture da posljednjih dvadeset i pet godina ona gubi svoje najbolje tako prerano, toliko strašno prije njihovog vremena? Užasni niz počeo je od zadnje dekade prošloga vijeka: od nesretnoga Milana Mladenovića – prvoga među jednakima – pa se nastavio preko Margite Stefanović, Rajka Kojića, Biljane Jovanović, Sonje Savić, Ivana Đurića,  Zorana Đinđića… i koliko još drugih?

Izgledalo je da je s krajem najgorih vremena neshvatljivi kontinuum malo zastao. Ali jasno da nije tako, kao što se potvrdilo, evo: nakon nedavnog odlaska divnoga Marinka Madžgalja, sada je smrt ponovo uzela još jednoga što je bio prvi među jednakima iz, da parafraziramo Arsena, “generacije u prosjeku hiljadudevetstošezdeset i deveta”. Nebojša Glogovac bio je najbolji glumac generacije, a kad se ovih dana ponovo gledaju neke od uloga koje je napravio, u teatru, na filmu i televiziji – ta je činjenica tako razvidna da je gotovo jednostavna, po sebi govoreća.

Glogovac je spojio u sebi dvije najteže, suprotne i suprotstavljene strane u svojoj glumi: bio je najprirodniji glumac na sceni i u kadru, i u isti čas najmetodskiji od glumaca te generacije što je, formirajući se devedesetih, nastajala “poslije vremena”. Sjetimo ga se samo u Pijanoj noći 1918. kako oko njega nestaju kolege na pozornici, kako se ruše kao kegle pod udarom njegove izvedbe, scenskog govora, ritma i kadence direktnog, prirodnog govora, od njegove energije, glumačke i životne što je produžetak jednoga vitalizma koji je širi, i koji dolazi iz životnosti naroda kojemu je glumac pripadao. Suprotno tome, gledajmo ga, gledajmo i čudimo se, kako je donio, kako je oblikovao lik Ivana u Hadersfildu, predstavi i filmu, tu nevjerojatnu studiju traume i psihičke bolesti, takav portret jedne bolne ljudskosti, pa da ostanemo frapirani da je nešto tako metodično, slojevito, zaokruženo netko mogao napraviti u okolnostima naše kulture danas. I sjetimo se njegova posljednjeg uzleta, istinskog labuđeg pjeva glumačkog, kad se u Grlićevom Ustavu Republike Hrvatske ta zapravo narodna, skoro ruralna – hercegovačka – Glogovčeva fizionomija u krajnje kontraintuitivnom postupku pretvara u lik Vjeke Kralja, rafiniranog fašiste i možda najsuptilnije psihološke kreacije ovdašnje suvremene kinematografije.

Nebojša je, kažem, bio najveći, što znači da je kao i svi najveći nosio i kontroverze i jaka proturječja. Ljudska – i društvena. Ne, nije to: nije ono nad čime su se nedostojni lažno zgražavali, nad ulogom koja je tobož uvrijedila ovdašnje moralne sudije, inače čistije od snijega pa mogu da dijele lekcije iz etičnosti na sve četiri strane. Glogovčeva kontroverznost bila je drugdje: on je spajao a da nije htio da spaja, spajao bez namjere i daleko od ideologije graditelja trulih mostova među posvađanim narodima. On je spajao ne njegovanjem – nego konfrontacijom, udaranjem traume u traumu. On, dečko iz Hercegovine – što znači i iz Bosne, pa kom pravo kom krivo – i protin sin usvojen u Vojvodinu, i Pančevac i Beograđanin, igrao je srpske izbjeglice iz Hrvatske u Beogradu, nevoljene sa obje strane, igrao uličare, taksiste, policajce i uzorne građanske očeve bolesne djece za čije liječenje nema para u srušenom društvu. To bi još bilo podnošljivo za mnoge s obje strane. Ali, igrao je i Dražu, i ustašu-transvestita – igrao ih bez odmaka. Bez karikature, bez ironije, bez distance, obgrlivši obojicu i ušavši im u duše i kad duša nisu imali više, činilo se. U istinitosti i istini svojih individualnih kreacija glumačkih, a koje se ulivaju u kolektivno psihološke – bio je nepomirljiv. To je bila Nebojšina kontroverza – nepomirljiv jednako kao glumac i kao čovjek koji ne traži konsenzus, ni umjetnički ni društveni, i onda kad griješi. Umjetnik i čovjek ukratko, koji se odbija dopasti. Takvih je najmanje, uvijek. I takvi najčešće odlaze prvi.

Zbogom Nebojša.

Književnik Jovan Radulović, autor zabranjivane drame “Golubnjača” i scenarija za film “Braća po materi”, koji je svojevremeno bio i direktor Biblioteke grada Beograda, preminuo je 8. marta u Beogradu poslije duže bolesti u 67. godini. Uz dramu “Golubnjača”, u režiji Dejana Mijača, te scenario za film “Braća po materi” u režiji Zdravka Šotre, među Radulovićeva najpoznatija djela ubrajaju se i roman “Prošao život” i TV drama “Vučari gornje i donje Polače”.

Povodom smrti Radulovića, ministar kulture i informisanja Srbije Vladan Vukosavljević naveo je da je riječ o autoru koji je “u književnosti i životu, pratio udes srpskog naroda svoga zavičajnog kraja u Dalmaciji i Krajini”. “Nikad dopričanu priču o besprimernom stradanju u Drugom svetskom ratu, za vreme zločinačke Nezavisne Države Hrvatske, posredovao je široj javnosti kroz prozu i dramu ‘Golubnjača’, književno odgovorno i građanski hrabro. Nije se na tome zaustavio, kao što ni stradanje njegovog naroda nije stalo. I o izgonu 90-ih ostavio je snažno književno svedočanstvo. Srpskog naroda u tim krajevima gotovo da više nema, ali će budući čitaoci o njemu pouzdano saznavati iz dela Jovana Radulovića. Otišao je prerano, među svoje velike književne zemljake: Matavulja, Ćipika i Desnicu”, naveo je Vukosavljević u telegramu saučešća koji je u svoje lično ime i u ime Ministarstva kulture uputio Radulovićevoj porodici.

Rođen 1951. u Polačama kod Knina, gdje je završio i gimnaziju, Radulović se preselio u Beograd, gdje je diplomirao na Filološkom fakultetu. Bio je profesor u Četrnaestoj beogradskoj gimnaziji, urednik BIGZ-a, direktor Biblioteke grada Beograda… Djela su mu prevođena na engleski, ruski, ukrajinski, talijanski, njemački, švedski, mađarski, makedonski i druge jezike. Dobitnik je niza nagrada, među kojima su Oktobarska nagrada grada Beograda, Andrićeva i nagrade “Isidora Sekulić”, “Bora Stanković”, “Branko Ćopić”, “Joakim Vujić”, “Braća Micić”, Vitalova nagrada “Zlatni suncokret”, Gračanička povelja, nagrada “Petar Kočić” i druge.

Beogradska izdavačka kuća Geopoetika u najužem je izboru za Međunarodnu nagradu za izvrsnost za 2018. godinu (International Excellence Awards) u kategoriji Inicijativa u književnom prevođenju. Nagradu dodjeljuje žiri Sajma knjiga u Londonu i Udruženje izdavača Velike Britanije, a u najužem izboru izdavača iz cijelog svijeta, uz Geopoetiku, našli su se i Američko udruženje književnih prevodilaca (SAD) i Fondacija Lontar (Indonezija). Dobitnik nagrade bit će proglašen na otvaranju Londonskog sajma knjiga 10. aprila.

Geopoetika je nominirana za ediciju Srpska proza u prijevodu u kojoj je do sada objavljeno 30 naslova, romana i kratkih priča, suvremenih srpskih pisaca koje je urednički tim te izdavačke kuće izabirao među knjigama svih srpskih izdavača. O uspjesima te edicije govore pojedinačni naslovi objavljeni na različite svjetske jezike, preko pokrenutih edicija moderne srpske proze u SAD, Kini, Velikoj Britaniji i u arapskom svetu, u saradnji sa Geopoetikom.

Prema navodima iz te kuće, priznanje koje stiže iz Londona govori i o početku ozbiljnijeg otvaranja anglo-saksonskog jezičnog područja za književnost sa srpskog jezika. Srbija se ovim najužim izborom ponovo našla u takmičenju za Međunarodnu nagradu za izvrsnost, kao i 2016. godine, kada je Laguna  također stigla do najužeg izbora za nagradu za izdavaštvo, knjižarstvo i trgovinu.

Predstava “Lift – Slobodan šou” o vladavini Slobodana Miloševića, nastala prema tekstu Jelene Bogavac, u režiji Nenada Todorovića, izazvala je različite reakcije nakon premijere u Gračanici, a predviđeno je i njeno gostovanje 18. marta na Velikoj sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Riječ je o postdramskoj predstavi Narodnog pozorišta Priština sa sjedištem u Gračanici, koja se bavi umjetničkom analizom 90-ih godina 20. vijeka, s naglaskom na vladavinu Miloševića. Po žanru se može opisati kao politički komad s pjevanjem.

Premijerno izvođenje predstave “Lift – Slobodan šou” 6. marta u Domu kulture u Gračanici proteklo je uz različite – i uz ovacije, i uz zahtjeve da bude zabranjena, a bilo je i napuštanja dvorane. Predstavu su, kako je poslije premijere izjavila Jelena Bogavac, oštro napadali Albanci tvrdeći da veliča Miloševića, zatim Srbi koji brane njegov lik i djelo, kao i oni koji su očekivali da će biti mnogo provokativnija. “Samo nepismenom pozorišnom gledaocu može ovo da izgleda kao neko veličanje Miloševića i ako Albanci naprave ovakvu predstavu o Ramušu Haradinaju, mi smo rešili sve probleme. Ako oni smeju ovako, svaka im čast… Oni kao da imaju neku agendu po kojoj moraju da reaguju protiv. Dok je običan svet i obična publika reagovala fenomenalno, to su bile stojeće ovacije, neke žene su plakale… Sa druge strane, bilo je i nekih navijača i obožavalaca lika i dela Slobodana Miloševića, njih četvoro-petoro koji su najagresivnije nastupili i oni su napustili salu uz glasne psovke”, rekla je Jelena Bogavac za “Blic”.