Časopis Prosvjeta

Iako nas je Slavko Goldstein napustio u dubokoj starosti, vijest o njegovom odlasku zatekla je sve one koji su ga, bilo osobno poznavali, bilo pratili njegov rad. Tome je tako jer su se njegova vitalnost, neumornost u borbi za bolje društvo i radna energija, zahvaljujući kojoj je posljednjih godina napisao neke od najboljih publicističkih knjiga u ovim društvima, doimale neiscrpnima. Kad se pobroje sve stvari koje je u kulturnom, političkom i društvenom životu zemlje radio, lako se dođe do zaključka o tome da je sam napravio puno više od čitavih zavoda i instituta. No, čak je i važnija od toga činjenica da je uvijek odlično razumio vremena u kojima je živio, nepogrešivo izabirući ispravan put javnog i ljudskog djelovanja. To vrijedi za sve faze njegovog života, od odlaska u partizane, preko borbe za demokratizaciju jugoslavenskog društva i ključne uloge u organiziranju višestranačja u Hrvatskoj, do studioznog opovrgavanja sve raširenijih revizionističkih nastojanja u historiografiji. Imamo li u vidu da je sve ovo radio kao pripadnik gotovo u potpunosti izbrisane židovske manjine, koji je mogao s punim pravom prekinuti sve veze s Hrvatskom, jasno je u kolikoj mu je mjeri bilo iskreno stalo da ova zemlja bude bolja i koliko ju je istinski volio. Pratimo li kompletan njegov opus, otkrit ćemo da je zahvaljujući fascinantnom knjižarskom i publicističkom nasljeđu, nepravedno zanemarena činjenica kako je riječ o čovjeku koji je autor nekih od najboljih filmskih scenarija u jugoslavenskom filmu. Slavko je napisao scenarije za ‘Signale nad gradom’, ‘Prometeja s otoka Viševice’, ‘Četvrtog suputnika’ i ‘Akciju stadion’. Ta svestranost, pogonjena sposobnostima, talentom i snažnim impulsom za izgradnjom pravednijeg društva utjecala je na činjenicu da je Goldstein bio jedan od posljednjih intelektualaca starog kova, iz vremena koje je podrazumijevalo da javni intelektualac bude uvijek angažiran kontra sistema i na pozicijama pravednosti. Za suvremeno hrvatsko društvo je, pored neposrednog javnog intelektualnog angažmana, najviše napravio kroz svoju izdavačku kuću Novi liber i vlastite publicističke knjige. Objavivši u Novom liberu neke od ključnih studija za razumijevanje današnjeg društva i njegovog povijesnog nasljeđa, poput drugog izdanja Čulićeve knjige o Tuđmanu, Matijanićeve studije o usponu Željka Keruma, Jergovićeve i Lovrenovićeve budućnosti nezavršenog rata, o Bosni i Hercegovini, čovjeka iz Krležine mape i Stepinca u Lepoglavi, Goldstein je otvarao tabu-teme i aktivno pridonosio ozdravljenju društva od sveprisutnog nacionalizma. No stvar koja najviše fascinira je ta da je vrhunac svoje kreativne i autorske zrelosti dosegao posljednjih godina, ispisavši tri fascinantne knjige: “1941. godina koja se vraća”, ‘Jasenovac: tragika, mitomanija, istina’ i ‘Tito’ zajedno sa sinom Ivom. Svaka od ovih knjiga se na svoj način razračunala s mitologizacijama svih vrsta i sveprisutnim revizionizmom, ponudivši nevjerovatno upečatljivu kombinaciju studioznog historiografskog rada i gotovo proznog teksta, koja je vrhunac dosegnula u ‘1941. godini koja se vraća’ i dijelovima biografije o Titu. Slavko Goldstein je bio čovjek koji nikad nije zapadao u kolektivne euforije, koji je bio savršeno svjestan društva u kojem živi i koji je s nevjerovatnom strpljivošću objašnjavao jednostavne i lako provjerljive činjenice, čak i onima za koje je znao da njegova argumentacija do njih ne može doprijeti. Pojednostavljeno govoreći, bio je čovjek daleko ispred svoga vremena i toga je bio savršeno svjestan, ne dopuštajući da mu se niti u jednom trenutku zbog te svijesti naruši urođena skromnost i istinsko poštovanje sugovornika.

Imajući sve ovo u vidu, ne čudi da je način na koji su se službena vlast i Katolička crkva oprostile od njega bio upravo ovakav. Dijelom ignorantski, dijelom ciničan, a dijelom trijumfalističan. Tko god je pročitao Goldsteinove knjige, mogao je razumjeti zbog čega je tome tako.

Izložba “Drugarice – Ženski pokret u Crnoj Gori 1943–1953” predviđena je da se otvori krajem septembra u Narodnom muzeju na Cetinju – Crnogorskoj umetničkoj galeriji “Miodrag Dado Đurić”, u okviru Inicijative za osnivanje Muzeja žena Crne Gore. Publika će imati priliku da na izložbi vidi i čuje umjetničke intervencije Kristine i Adrijane Gvozdenović, Irene Lagator Pejović, Lenke Đorojević i Milene Pejović. Namjera tog projekta je da učini vidljivim i reinterpretira jedan od najuzbudljivijih perioda u istoriji emancipacije žena Crne Gore – period poslijeratne obnove i djelovanja AFŽ-a Crne Gore od 1943. do 1953. Nosilac projekta je Narodni muzej Crne Gore, a partneri na realizaciji izložbe su Nacionalna biblioteka “Đurđe Crnojević“, Arhivsko odeljenje za istoriju radničkog pokreta Državnog arhiva Crne Gore i Služba za odnose sa javnošću Generalnog sekretarijata Vlade Crne Gore.

Program „LIFFE u Beogradu – Najbolji filmovi YU regiona” počeo je krajem septembra u kinu “Vlada Divljan” filmom “Ne gledaj mi u pijat”, pobjedničkim ostvarenjem 10. Leskovačkog internacionalnog festivala filmske režije (LIFFE) koje je redateljici Hani Jušić donijelo Grand prix “Živojin Žika Pavlović”.

Od 29. septembra do 11. oktobra posjetioci će moći pogledati filmske hitove sa eks Yu prostora koji su nagrađivani na regionalnim i inostranim festivalima, kao što su „Pođi sa mnom” Igora Šterka (Specijalno priznanje na ovogodišnjem LIFFE), “Zlatna petorka” Gorana Trenčovskog, “Sve najbolje” Snježane Tribuson, “Uzbuna na zelenom vrhu” Čejena Černića, “Imena Višnje” Branka Šmita…

Pred publikom će biti i filmovi “Oslobođenje Skoplja” Danila i Rade Šerbedžije, “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića, “Dobra žena” Mirjane Karanović, “Igla ispod praga” Ivana Marinovića, “Naša svakodnevna priča” Ines Tanović, “Ime Dobrica: Prezime nepoznato” Srđe Penezića, “Noćni život” Damjana Kozolea (Nagrada „Živojin Žika Pavlović” na 10. LIFFE), “Otadžbina” Olega Novkovića, “S one strane” Zrinka Ogreste, a kao „film iznenađenja” mogla bi da stigne drama „Amok” makedonskog reditelja Vardana Tozija, koja je mladom naturščiku Martinu Gjorgoskom donela „Zlatni lešnik” za najbolju mušku ulogu na ovogodišnjem LIFFE festivalu.

„Čini mi se da je ono što se dešava u Leskovcu svake godine, i ono što je posle tih pet dana trajanja festivala važno jeste, da na neki način potraje taj duh, da se afirmiše ne samo film, nego i ta kulturna ideja i politika. Jer, bioskopa je, nažalost, sve manje, i festivali su jedina prilika da gledaoci vide ono što se u filmskoj umetnosti danas stvara u regionu. S druge strane, ono što samo Leskovčani imaju priliku da premijerno vide na svom festivalu, važno je da se prenese i u Beograd. Mislim da je bioskop “Vlada Divljan” jedinstveno mesto da se vide filmovi koji nisu bioskopski mejnstrim, i da program koji će se ovde prikazivati u narednih deset dana treba prezentirati kao ekskluzivnu distribuciju“, istakao je reditelj Bojan Vuletić.

Kazališni festival jezičnih manjina svijeta održat će se od 2. do 6. oktobra u Novom Sadu. Na festivalu učestvuju Rusi iz Kazahstana, Srbi iz Mađarske i Austrije, Turci iz Skoplja, Židovi  iz Bukurešta na čelu sa Majom Morgenštern, poznatom po ulozi Bogorodice u Gibsonovom “Stradanju Hristovom”… Uvod u “Synergy#World Theater Festival” bit će otvaranje sezone u Novosadskom pozorištu dan ranije, 2. oktobra, premijerom predstave “Grobnica za Borisa Davidoviča”.

Na programu su “Dibuk” Državnog jevrejskog pozorišta iz Bukurešta, “Mankurt” Ruskog dramskog pozorišta, “Maksim Gorki” iz Astane u Kazahstanu, “Sentandrejsko jevanđelje” Srpskog pozorišta iz Budimpešte, “Otelo” Turskog teatra iz Skoplja, “Galeb” ansambla “Mikloš Tompa” iz Targu Mureša u Rumuniji i “Kafana kod Jeremije” ansambla “Danica” iz Salzburga.

U okviru festivala bit će održan simpozij na temu “Uloga i značaj jezika u procesu individualne i kolektivne samoidentifikacije”, najavljuju organizatori. Domaćin skupa biće Valentin Vencel, direktor Novosadskog pozorišta/Ujvideki Szinhaz i idejni tvorac festivala. Synergy#WTF” okuplja profesionalne umjetnike koji stvaraju na jezicima manjinskih nacionalnih zajednica kojima pripadaju. Na festivalu mogu sudjelovati profesionalne kazališne trupe koje imaju autentičan umjetnički izraz manjinskih jezičnih zajednica u zemljama u kojima žive. Osnivač festivala je Grad Novi Sad koji ga je uvrstio u projekt kandidature glavnog grada Vojvodine za Evropsku prijestolnicu kulture 2021. godine. Kako se navodi, festival će se održavati svake godine, u oktobru, i bit će revijalnog karaktera.

Ministri kulture Srbije i Hrvatske Vladan Vukosavljević i Nina Obulјen Koržinek razgovarali su u Kini o saradnji dviju zemalja u oblasti kulture, učestvujući na trećem Forumu o kulturnoj saradnji Kine i zemalјa Centralne i Istočne Evrope. Vukosavljević i Nina Obuljen Koržinek suglasili su se da je rad međudržavne mješovite komisije za vraćanje kulturnih dobara na zadovolјavajućem nivou, kao i da se proces odvija uz puno povjerenje obje strane.

Konstatirano je da je kulturna razmjena na zavidnom nivou sa mogućnošću unapređenja u izvođačkim umjetnostima, kao i u filmskim koprodukcijama. Ministar Vukosavlјević je tom prilikom pozvao hrvatsku kolegicu u posjet Srbiji.

Iz štampe je izašla knjiga „Srbi u Cetinskoj krajini“ autora Božidara Simića i Filipa Škiljana. Ovu, svojevrsnu „kućnu Bibliju“ za sve cetinske Srbe koji su ostali, kao i za one koji su otišli iz svog kraja – kako je knjigu u pogovoru nazvao povjesničar Dragan Markovina, izdalo je Srpsko narodno vijeće  Osim s povijesti naseljavanja i iseljavanja s prostora Cetinske krajine, dvojica autora pozabavila su se pojedinačno sa svakom srpskom obitelji. Knjiga je predstavljena u Podstrani kod Splita, u sklopu Krsne slave Male Gospe, koju Vijeće srpske nacionalne manjine u Splitsko-dalmatinskoj županiji obilježava kao svoj Dan. “Ova knjiga se bavi prezimenima svih srpskih obitelji na području Cetinske krajine i porijeklom tih prezimena tako da potomci tih obitelji mogu znati odakle su im preci došli i kako su živjeli,” rekao je Škiljan. On je također kazao kako knjiga “Srbi u Cetinskoj krajini” opisuje i sela u tom području koja gotovo više i ne postoje, a u kojima je nekad živjelo i po tisuću stanovnika a sada se broj žitelja svodi na nekoliko desetaka.

Simić je istaknuo kako je za ovu knjigu koristio podatke iz državnih arhiva u Splitu i Zadru te iz javnobilježničkog fonda u Splitu i javnobilježničkog fonda Pravoslavne crkve u Zadru. “To su iznimno vrijedni dokumenti koji do sada nisu objavljivani, a poslužili su mi kao podloga za izradu ove knjige koja opisuje srpske obitelji koje su živjele u Cetinskoj krajini, u raznim migracijama polako su nestajale,” objasnio je Simić. Po njegovim riječima ova će knjiga poslužiti Srbima da bolje upoznaju svoju prošlost, ali i Hrvatima da upoznaju prošlost svojih susjeda Srba.

Glavni tajnik Srpskog narodnog vijeća (SNV) Saša Milošević je istaknuo kako je knjiga “Srbi u Cetinskoj krajini” poklon za krsnu slavu srpskoj nacionalnoj manjini u Splitsko-dalmatinskoj županiji. “SNV će se truditi da olakša život ljudi u zaleđu. Organizirajte narod i čuvajte ga i ne dopustite da padne u neka teška razmišljanja u ovim teškim vremenima,” rekao je Milošević koji je dobio plaketu za izniman doprinos u izgradnji institucija Srba u Republici Hrvatskoj.