Časopis Prosvjeta

Biseri srpske kinematografije, uz izbor suvremene filmske produkcije, iz fonda Jugoslovenske kinoteke bit će prikazani, na Danima srpskog filma u Zagrebu od 3. do 7. aprila u kinu Tuškanac. Na programu su prvi srpski igrani film “Karađorđe” iz 1911. godine (Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa), u režiji Čiča Ilije Stanojevića, kao i “Grešnica bez greha” (1930) Koste Novakovića i “Nevinost bez zaštite” (1942) Dragoljuba Aleksića. Kako tim povodom ističe ugledni hrvatski filmski kritičar i teoretičar Nenad Polimac, srpska kinematografija jedina u regiji ima dobro sačuvana ostvarenja nastala u razdoblju do Drugog svjetskog rata. Možete to provjeriti na DVD-ima i Blu-Ray diskovima koje redovno izdaje Jugoslovenska kinoteka, poručuje Polimac i dodaje da je taj fascinantni uvid u daleku prošlost plod pomnog pretraživanja zbirki starih filmova privatnih kolekcionara, kao i dobre saradnje sa drugim svjetskim kinotekama.

Iz perioda socijalističke Jugoslavije uvršteni su popularni filmovi “Maratonci trče počasni krug” Slobodana Šijana i “Specijalno vaspitanje” i “Nacionalna klasa” Gorana Markovića, kao i “Plastični Isus” nedavno preminulog redatelja Lazara Stojanovića.

Od novije produkcije odabrani su “Tilva Roš” Nikole Ležajića, “Vlažnost” Nikole Ljuce, “Travelator” Dušana Milića, “Otvorena” Momira Miloševića, “S/Kidanje” Koste Đorđevića, “Praktični vodič kroz Beograd sa pevanjem i plakanjem” Bojana Vuletića i “Inkarnacija” Filipa Kovačevića.

Srbija se predstavlja na Međunarodnom sajmu knjiga u njemačkom Leipzigu od 23. do 26. marta postavkom “Srbija čita/Čitaj Srbiju” koja, u organizaciji Ministarstva kulture i informisanja, obuhvaća oko 300 aktuelnih knjiga: djela domaćih pisaca prevedena na njemački jezik, izbor iz suvremene pjesničke i prozne produkcije, nove tomove sabranih djela srpskih klasika, kapitalne monografije iz kulture i umjetnosti, izbor teorijske literature…

Dizajn srpskog štanda posvećen je nobelovcu Ivi Andriću, povodom 125 godina od njegovog rođenja, a o uticaju Andrićevih djela na suvremenu srpsku književnost govorit će pisci Vladimir Kecmanović, čiji se roman Osama referira na Andrićevu Prokletu avliju, te Vule Žurić, aktuelni dobitnik Andrićeve nagrade za knjigu priča Tajna crvenog zamka.

Sudbina nagrade za najčitaniju knjigu u bibliotekama u Srbiji, koju je dodjeljivala Narodna biblioteka Srbije (NBS), zavisit će od odluke Zajednice matičnih biblioteka, saopćio je 3. marta upravitelj NBS-a Laslo Blašković povodom burnih reakcija koje je izazvalo ovogodišnje nedodjeljivanje tog priznanja. Blašković se pritom zauzeo za slovenski model, koji se primjenjuje i u Hrvatskoj, prema kojem pisci dobivaju novac iz proračuna od svake posuđene, a pretpostavlja se i pročitane knjige.

Ocjenjujući da nagrada za najčitaniju knjigu u mreži javnih biblioteka Srbije od samog početka nije bila dobro koncipirana, Blašković je u pisanoj izjavi naveo i da je zbir pozajmlјenih knjiga “samo statistički podatak, uz to prilično neprecizan, jer bibliotekarstvo u Srbiji nije na takvom tehnološkom nivou da se sa sigurnošću može utvrditi tačan broj pozajmlјenih, a kamoli broj pročitanih knjiga”.

Kriteriji su, kako je dodao, oduvijek bili nejasni, nedefinirani i “čitava ta stvar pre je ličila na falsifikat stvarnosti, nego na relevantnu i tačnu činjenicu”. Zbog toga je Upravni odbor NBS-a odlučio da se ne daje nagrada. “Rečju, ove godine, nagrada nije ukinuta, ali ni njen laureat nije unapred proglašen činom objavlјivanja spiska ‘najčitanijih’ knjiga”, naveo je Blašković.

Nagrađivani pisac Dragan Velikić, čiji je roman “Islednik” bio najčitaniji u bibliotekama u 2016. godini, izjavio je tim povodom da ga prije svega uznemirava način na koji je nagrada ukinuta – par dana uoči uručenja i bez suvislog objašnjenja, po modelu najnižeg partijsko-birokratskog djelovanja. Velikić nije prisustvovao obilježavanju Dana NBS-a, čiji je program prvobitno uključivao i razgovor sa njim na temu “Najčitanija knjiga u 2016. godini”.

Prošle godine je nagradu za najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka u 2015. godini dobio Filip David, za roman “Kuća sećanja i zaborava”, za koji je dobio i NIN-ovu nagradu i koji je bio i najčitanija knjiga u bibliotekama u 2015.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koja se pripremala duže razdoblje, službeno je predstavljena 30. marta u Sarajevu. Na predstavljanju su govorili profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu Enver Kazaz, hrvatska spisateljica Ivana Bodrožić, srpski pisac Vladimir Arsenijević iz Udruženja Krokodil, crnogorski pisac i novinar Balša Brković te Borka Pavićević, direktorica beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Glavna tema bilo je referiranje na burne reakcije koje je Deklaracija izazvala i prije nego što je objavljena. Govornici su objasnili da im cilj nije bio stvaranje novog jezika.

„Govorimo jezikom koji svi razumijemo, tako se sporazumijevamo i u inozemstvu. Suština je jednostavna i svodi se na to da je car gol. To nas je dovelo do Deklaracije jer smo htjeli da diskusije urode alatom kojim ćemo pokušati mijenjati stvari u društvu. Inicijativa je došla od mladih ljudi iz Sarajeva, na njoj se radilo nekoliko mjeseci, raspravljali smo, pa čak se i svađali preko mejla i uživo. Danima smo preplavljeni medijskim reakcijama te smo zato odlučili jučer objaviti tekst Deklaracije i pozvati ljude da je potpišu 20 sati prije konferencije. Potpisalo ju je već prije 2000 ljudi. Sve te reakcije pokazuju koliko to ljude ‘grebe’, koliko se o tome raspravlja“, rekao je Vladimir Arsenijević.

U Hrvatskoj se dosta senzacionalno i promašeno počelo izvještavati o Deklaraciji, rekla je Ivana Bodrožić i naglasila da iza njih ne postoje političke institucije i stranke. „Nakon rata dogodilo se to da smo svi postali prisiljeni paziti kako govorimo, da ne govorimo čisto. Moja baka je bila Hrvatica i cijeli je život govorila na ekavici. Kada sam pisala svoj prvi roman, pisala sam njezine dijaloge na ekavici i jako sam se loše osjećala kad je došao lektor i htio to mijenjati u ijekavicu. To pokazuje da nas se pokušava emotivno i strukturno osakatiti kad je riječ o jeziku’, rekla je Bodrožić. Borka Pavićević je rekla da neki kažu da je ova Deklaracija provokacija, ali nema ništa loše u vezi provokacija u kulturi i umjetnosti.

Jugoslovenska kinoteka proglasila je sto srpskih igranih filmova, nastalih od 1911. do 1999. godine, za kulturno dobro od velikog značaja. U skladu sa ovlaštenjima na osnovu Zakona o kulturnim dobrima, Jugoslovenska kinoteka je sačinila tu reprezentativnu listu u suradnji sa istaknutim teoretičarima, profesorima i kritičarima, rekao je 28. decembra na konferenciji za novinare direktor Jugoslav Pantelić, dodajući da Kinoteka na taj izbor ima pravo, ali i obavezu kao filmski arhiv Srbije.

Pantelić je rekao da Jugoslovenska kinoteka mora po hitnom postupku da pristupi procesu restauracije filmova sa te liste na čijem je vrhu, kao i prilikom više ranijih glasanja, film Ko to tamo peva scenariste Dušana Kovačevića i redatelja Slobodana Šijana.

Među prvih deset su i Skupljači perja, Tri, Kad budem mrtav i beo, WR – Misterije organizma, Buđenje pacova, Maratonci trče počasni krug, Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT, Marš na Drinu i Podzemlje.

“Došli smo do reprezentativne liste koja će nam pomoći u određivanju prioriteta za restauraciju. Cilj je da dela iz istorije naše kinematografije javnosti možemo da prikažemo na kvalitetnim kopijama”, dodao je Pantelić.

Među filmovima na listi su i Petrijin venac, Balkanski špijun, Mlad i zdrav kao ruža, Čovek nije tica, Specijalno vaspitanje, Davitelj protiv davitelja, Virdžina, Varljivo leto ’68, Dečko koji obećava, Rane, Čovek iz hrastove šume, Mi nismo anđeli, Bitka na Neretvi, Bure baruta, Lepota poroka, Čudo neviđeno, Slučaj Harms, Biće skoro propast sveta, Sabirni centar, Jagode u grlu, Pad Italije, U raljama života… zaključno sa filmom Pas koji je voleo vozove.

Kinoteka će sa te liste izdvojiti film Karađorđe ili Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa (1911) i predložiti Ministarstvu kulture i informisanja da dobije status kulturnog dobra od izuzetnog značaja, o čemu će odlučiti Narodna skupština.

Izložba “Jugo, moja Jugo – gastarbajterske priče” o jugoslavenskim radnicima na privremenom radu u Austriji i Njemačkoj otvorena je 15. decembra u Muzeju istorije Jugoslavije (MIJ) kao dio šireg istraživačkog projekta koji je povezan sa dva značajna datuma: 50-godišnjicom potpisivanja Sporazuma o angažiranju radne snage sa Austrijom 1966. i dvije godine kasnije sa Njemačkom.

Izložba “Jugo, moja Jugo – gastarbajterske priče” prvi put u domaćoj muzejskoj praksi obrađuje tu temu sa željom da osvijetli segment manje-više negirane povijesti lјudi, koji su stereotipizirani i kojima je osporavana uloga u kulturnom i privrednom razvoju Jugoslavije.

Muzejskoj interpretaciji teme o gastarbajterima prethodila su terenska i arhivska istraživanja, a razumijevanju kompleksnosti fenomena pomogli su brojni radnici na privremenom radu u Austriji i Njemačkoj dijeleći svoja sjećanja i njima značajne predmete.