Časopis Prosvjeta

Djelovaće neobično da se baš u ovom mediju iskaže, ali zato upravo i treba tu reći. Arsen Dedić, naime, bio je dokaz u svakom smislu, kako je i koliko je neke ljude, neke izrazite individue u ovoj nesretnoj kulturi apsolutno nemoguće staviti u jednu – bilo koju od dvije grupe po čijoj se liniji ovdje sve razgraničava i dijeli.
Moglo se pokušati, i bogami se i pokušavalo: odvojiti ga, recimo, i sasvim neizbježno vo vremja ono, isključiti iz nacionalne kulture, pa poslije i protiv volje same nacionalističke hegemonije, opet ga “primiti” i pretvoriti u nacionalnog umjetnika. Ili – pošto je ovdje malo nevinih – pokušati ga, privatno, kako to rade razni iz nekad konstitucionalnog naroda, “vratiti” na silu pod vlastitu etničku crtu – tamo gdje po porijeklu (a to ovi tvrdokorni gubitnici “znaju” bez i trena sumnje) on “pripada”.
Može se i moglo se sve to. Ali stvari, na nesreću i jednih i drugih, stoje drugačije – svako, makar s mrvom, ma i najmanjom nijansom osjećaja za istinu, svako s najbazičnijim osjećajem za pravedno i stvarno, naprosto zna da bi se već u apriornom hipotetičkom, misaonom pokušaju takvog prisvajanja istoga trena počinilo nasilje nad ovom kompleksnom ličnošću koju smo upravo nepovratno izgubili.
Odredimo se i ovdje još dalje: ovakva nemogućnost odvajanja/prisvajanja/asimilacije/”vraćanja” nije nešto što se onda automatski može širiti na svakoga i sve kao pravilo. Ima i bilo je ljudi i pojava koji su, kakvim god putevima, historijskim, kulturnim i privatnim, relativno lako bili i jesu svedljivi na pripadnost jednoj od kultura ili etnija ovih (trajno eufemistički zvanih) “prostora” i u tome često nije bilo loših konotacija. Iako često, da se ne šalimo, i jest. No vrsta otpora samog djela, opusa, pa tek onda i konkretnog stvarajućeg subjekta da se prikloni i svrsta u samo jednu od kategorija kojom operiraju kulture u kojima pitanje etničke i nacionalne pripadnosti per definitionemrezultira nasiljem, umnim ili fizičkim, nad pojedincem i nad njegovim izborima najprije, odbijanje pristajanja da se bude samo jednou kulturi i ideologiji maligne i uništavateljske isključi-vosti, sve to Arsenu Dediču bilo je upravo prirođeno, teklo spontano sa njegove kulturne i umjetničke širine – a da to odbijanje – unatoč uskosti ovih što zlobno i zlonamjerno mrmljaju kako se on “odrekao svoga” ili se toga čak “stidio” – nije oduzimalo ništa od svih, redom traumatskih, pripadnosti koje je u sebi nosio naš najveći šansonjer uopće. Samo skučeni i zli, primitivni i nedobronamjerni nisu u stanju da to vide.
A to da je u jednom trenutku sam autor spustio glavu da bi je sačuvao u historijskom, ubilačkom nevremenu – u ime onoga što nam je ostavio u nasljedstvo, u amanet, trebalo bi biti blagonakloniji, imati sada na rastanku više razumijevanja i za te i takve izbore.
Umori se čovjek brzo (pa sve brže nekako, čini se) od ovoga natezanja špage s te dvije stalne strane podjela. I naljuti se odmah jer, za razliku od sretnijih zemalja, sada umjesto da se tuguje za velikim umjetnikom, ovdje se i u in memoriamima mora određivati spram te vječne i daveće uskosti podjela.
Utjeha (ako je to i ako je ima), možda je, kao i inače, jedino u nadi: da će jednoga dana i Arsenu pripasti ono što pripada velikim umjetnicima. Da će jednoga dana zlosti i mržnja stati a ostati jedino važno: pjesme, stihovi, i pjevani i napisani, melodije i harmonije, pjesmarica po kojoj toliki od nas žive ili uče živjeti, mnogo decenija već evo. Možda će se tada tek moći napisati i ovi, “obični”, biografski podaci:
“Arsenije Dedić, sin Milutinov, rođen u Šibeniku 28.jula 1938. – umro u Zagrebu, 17. avgusta 2015. Najveći hrvatski i jugoslavenski kantautor”. Samo onoga dana kad ovako sročen i pročitan podatak, umjesto stisnutih očiju i iskrivljenih, zgrčenih usta, bude izazvao osjećaj lišen svake
primisli – ovdje će biti sreće. Tome budućem vremenu, makar i utopijskom, učile su me i učile su nas Arsenove pjesme. One su naime već odavno tamo – mi kasnimo.

Digitalizacija časopisa Praxisi dokumenata proizašlih iz Korčulanske škole, predstavljena sredinom oktobra u Zagrebu, pokrenuta je 2014. godine, pede-set godina od njihova pokretanja i četrdeset od gašenja. Praksisovac i umi-rovljeni profesor ekonomije Ante Lešaja pokrenuo je prikupljanje materijala, kako kaže, ne da bi “muzealizirao” ovo produktivno razdoblje jugoslavenske filozofske i sociološke misli, nego s ciljem olakšavanja dostupnosti osnovne građe, izvornih tekstova i dokumenata za istraživačke potrebe: “Dominirajuća politika isključivosti 1990-ih u Hrvatskoj, ali i u ostalim osamostaljenim dije-lovima Jugoslavije, kao dio i rezultat radikalnog socijalnog prevrata, također je bio jedan od razloga da ustrajem u prikupljanju i dokumentarističkom sre-đivanju građe”.
Za Dejana Jovića Praxisje dokaz da je 1960-ih i 1970-ih godina postojala živa rasprava o interpretaciji marksizma na koju ni sam partijski vrh nije mogao ostati ravnodušan. “Raspravljalo se o tome što je zapravo marksistička ideja, i ta debata postojala je stalno unutar političke elite. Treba naglasiti i da je vla-dao ogroman strah da se Jugoslaviju ne proglasi revizionističkom zemljom. Bio je to strah od etikete revizionista koja bi mogla doći od Sovjetskog Saveza. Ta bitka o tome tko je revizionist bila je trajna i u tom kontekstu treba promatra-ti Titov odnos prema alternativnoj interpretaciji marksizma”, kazao je Jović. Digitalizaciju ove iznimno važne građe koja je bila disperzirana i stoga teško dostupna široj javnosti, proveli su Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta (MAMA) te Nikola Mokrović, Jana Hodžić, Ivan Zidarević i Josip Humjan iz Documente –Centra za suočavanje s prošlošću. Arhiva obuhvaća sva izdanja svih edicija Praxisa, sve brojeve časopisa Pogledii nekolicinu zbornika koji su utrli put Praxisu, službene dokumente časopisa i Škole, članke iz znanstvene periodike i medija u kojima je riječ o Praxisorijentaciji te izbor obimnijih ra-dova koji o njoj govore. Objavljivanjem ove digitalne zbirke želi se potaknuti daljnje prikupljanje materijala relevantnih za proučavanje Praxisorijentacije, a objavljenoj građi možete pristupiti na njihovoj službenoj stranici koju možete pronaći na linku https://praxis.memoryoftheworld.org/.

Najznačajnije priznanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS, Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti teatra, dodijeljeno je Radi Šerbedžiji. Tom prilikom poznati glumac je rekao da je najveći vrhunac um-jetnosti koji je doživio tokom karijere bio “sarajevski teatar za vrijeme rata, njegovi umjetnici, glumci i svi ostali”.
“To je vrhunac što jedan umjetnik može učiniti, jedna hrabrost koja se

živi, hrabrost koja se ne glumi, jedna pamet, jedan bunt, otpor. To je znak

što čovjek u umjetnosti mora učiniti. Vrhunac je dati cijelog sebe, svoju ličnost, hrabrost, pa ako treba i život, za umjetnost i za istinu”, rekao je Šerbedžija primajući 10. oktobra u Narodnom pozorištu nagradu Direkcije MESS-a.
Direktor MESS-a Dino Mustafić rekao je, uručujući Šerbedžiji nagradu, da ga je prvi put gledao kao srednjoškolac i da se sjeća da se “smrznuo, što od njegove glume, što od zime koja je tada bila”. “Rade je oduvijek bio pozorišna senzacija u koju ste gledali čak i kad drugi glumac na sceni ima repliku”, rekao je Mustafić i izrazio nadu da sarajevska publika neće ponovo čekati Šerbedžiju 25 godina. Komplimente Šerbedžiji uputio je i njegov ko-lega Josip Pejaković, ističući da je “Rade najbolja verzija srpsko-hrvatskog glumca”. “U životu nisam sreo čovjeka koji troši više energije na prijatelje. Ako bi se nekada nekome u teatru zahvalio to bi bio Rade, jer me je upravo on izvukao iz ovog teatarskog sivila”, rekao je Pejaković.

Smrt povjesničara Milorada Ekmečića u hrvatskim medijima je prošla, uz časne iznimke, gotovo nezamijećeno, pa donosimo osnovne generalije o čovjeku koji je napisao knjigu “Između klanja i oranja. Istorija Srba u novom veku (1492–1992)”.
Ekmečić je rođen 4.oktobra 1928. godine u Prebilovcima, općina Čaplji-na, u Hercegovini. Rat je proveo u zavičaju do 1943. godine, gdje su 6. avgu-sta 1941. godine ustaše u jamu Golubinka kod Šurmanaca bacile tijela više od 600 pobijenih, ali i živih, Srba, među kojima su mnogi bili iz kuće Ekmečića. Poslije završene osnovne škole u Čapljini i gimnazije u Mostaru diplomirao je povijest u Zagrebu, da bi iste 1952. bio izabran za asistenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je radio do 1992. godine. Proveo je godinu dana na istraživačkom radu u arhivima u Zagrebu, Beogradu, Zadru, kao i nekoliko mjeseci u Beču, pa u SAD-u, gdje je bio i profesor.
Doktorsku dizertaciju „Ustanak u Bosni 1875–1878. obranio je 1958. godine na Sveučilištu u Zagrebu. Dosad je objavljena u tri izdanja uz prijevod na njemački jezik. Nakon specijalizacije u SAD-u, nastavio je s radom na Filo-zofskom fakultetu u Sarajevu sve do izbijanja građanskog rata 1992. godine. U maju 1992. uhapsile su ga muslimanske “Zelene beretke”, da bi zajedno s porodicom iz kućnog pritvora uspio pobjeći na teritorij Republike Srpske. Nakon toga je od septembra 1992. do penzioniranja 1994. bio redovni profe-sor Filozofskog fakulteta u Beogradu. Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH izabran 1973, a za redovnog 1981. godine.
Posljednjih godina života usredotočen na povijest srpskog naroda, profesor Ekmečić je objavio sintezu “Između klanja i oranja. Istorija Srba u novom veku (1492–1992)”, pozajmivši ovaj naslov od Ive Andrića, koji je u tim riječima sažeo istoriju jednog naroda. Autor je desetak knjiga, opsežnih, sintetičkih studija i više od tri stotine naučnih radova. Za rad je nagrađivan 27-julskom nagradom BiH, nagradom ZAVNOBIH-a, Specijalnom Vukovom nagradom, nagradom “Vladimir Ćorović”, nagradom ,,Pečat vremena” za nauku i društvenu teoriju, nagradom Srpske književne zadruge za životno djelo i Kočićevom nagradom. Za dvotomnu studiju “Stvaranje Jugoslavije 1790–1918”, objavljenu 1989. godine, dobio je nagradu tjednika NIN za na-uku i publicistiku.
Bio je nosilac Ordena časti sa zlatnim zracima Republike Srpske i Ordena

Svetog Save I stepena, i Ordena Svetog Save.

Izložba “Vienna/Serbia RAW – Naše nove komšije”, rezultat fotografskih i video radionica održanih u maju i junu ove godine s migrantima u Subotici, Beogradu i Beču, otvorena je u Beogradu, u suradnji kolektiva Belgrade Raw i BLOCKFREI.Radionice su bile bazirane na umjetničkoj praksi fotografskog ko-lektiva Belgrade Rawiz Srbije, u suradnji sa organizacijom iz Beča BLOCKFREI, a u radu je sudjelovao i istaknuti redatelj dokumentarnih filmova mlađe gene-racije Srđan Keča.
Kolektiv Belgrade Raw istovremeno je istraživao i reakcije okoline u ko-joj se izbjeglice nalaze, određujući taj aspekt kao odlučujući za utvrđivanje njihove pozicije u novom društvu. Projekt koristi dokumentarnu fotografiju u kontekstu bavljenja jednom od najrelevantnijih političko-društvenih tema današnjice – temom izbjeglica, koja je zajednička za obje zemlje – Srbiju i Austriju, a cilj je da poveća vidljivost i unaprijedi svijesti o njihovom postoja-nju, kulturama iz kojih dolaze, kao i o svakodnevnim problemima sa kojima se suočavaju. Izložba će Nakon Beograda biti prikazana u novembru i u javnom prostoru u Beču.