Časopis Prosvjeta

Središnja svečanost susreta kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina u Splitu pod nazivom “Dom je tamo gdje je pjesma” održan je u 9. maja u Domu Hrvatske vojske “General-bojnik Ivo Jelić” u Lori pod pokroviteljstvom Grada Splita gdje su nastupila kulturna društva nacionalnih manjina koja djeluju na splitskom području. Na manifestaciji svojim kulturno-zabavnim programima predstavili su se: Slovensko kulturno društvo “Triglav”- Split, Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” – Split, Zajednica Crnogoraca Split, Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod” – Split, Demokratska zajednica Mađara Hrvatske – udruga Splitsko-dalmatinske županije, makedonsko društvo “Makedonija” te Novi mađarski kulturni centar. Splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara je istaknuo kako ova manifestacija, koja se održava devetu godinu u nizu, doprinosi zajedništvu u tom gradu. “Split je oduvijek bio otvoren grad drugima i time se obogaćivao”, dodao je. Manifestacija “Dom je tamo gdje je pjesma“ održava se u povodu Dana Evrope u organizaciji Koordinacije Vijeća i predstavnika manjina u Splitu a ujedno je i dio program Sudamje kojom se proslavlja Dan grada Splita i blagdan Svetoga Dujma zaštitnika Splita. Splitski gradonačelnik zahvalio je nacionalnim manjinama što svojom manifestacijom obogaćuju Sudamju. Dodao je kako se ova manifestacija održava i na Dan pobjede nad zlom nacizma i kada je 9. svibnja 1950. godine ‘začeta Europa zajedništva i mira’.

Slikar i akademik Petar Omčikus, jedan od osnivača Zadarske grupe i grupe Jedanaestorica, preminuo je 26. aprila u 93. godini, prenijela je RTS. Omčikus je imao više od 60 samostalnih izložbi i učestvovao na više od 170 kolektivnih. Prva retrospektiva priređena mu je 1985. godine u Muzeju suvremene umetnosti u Beogradu, gdje je 1989. godine organizirana velika retrospektivna izložba za koju je 1990. dobio “Politikinu” nagradu za slikarstvo iz Fonda “Vladislav Ribnikar”. Omčikus je potom izlagao i u palači Unesca u Parizu – izložba “Petar Omčikus. Slike i skulpture” (Pierre Omcikous. Peintures et sculptures) održana je u dvorani “Izgubljenih koraka” početkom 1992. Omčikus je bio redovan član Srpske akademije nauka i umetnosti od novembra 2015. godine. Dopisni član postao je 2012, a član van radnog sastava SANU 1994. Rođen 6. oktobra 1926. u Sušaku, dijelu Rijeke, Omčikus se 1937. godine preselio sa porodicom u Beograd, gdje je pohađao Školu za primenjene umetnosti (1941-1943), a 1945. godine primljen je na Akademiju likovnih umetnosti, u klasu prof. Ivana Tabakovića. Omčikus je do tada, kao i njegovi prijatelji, slikao na ogromnim platnima tadašnje političke vođe (Tito, Lenjin, Marks, Engels, Staljin, Enver Hodža), koja su bila izlagana na Palati “Albanija”.

Nezadovoljan načinom školovanja na Akademiji i tadašnjim odnosom prema umjetnosti, sa budućom suprugom Kosarom Bokšan i sa još šestoro kolega (Batom Mihailovićem, Mićom Popovićem, Ljubinkom Jovanović, Verom Božičković, Miletom Andrejevićem i Borom Grujićem) otišao je potom u Zadar. Boravili su i slikali živeći u napuštenoj vili pored mora, a ostali su poznati kao Zadarska grupa. Zbog tog ekstravagantnog ispada 1947. godine izbačeni su sa Akademije u Beogradu, ali su poslije intervencije ministrice prosvjete Mitre Mitrović, svi vraćeni (osim Miće Popovića). Mladi buntovnici su dio iduće godine proveli radeći na pruzi Šamac–Sarajevo, gdje su slikali velike kompozicije po uzoru na El Greka. Kasnije je živio u Rijeci i Beogradu. Potom je odlučio da sa Kosarom Bokšan ode 1952. godine u Pariz na, kako je svojevremeno rekao, “tri meseca i… ko zna koliko godina”. Ostali su u Parizu decenijama. Drugi dom izgradili su u Vela Luci na Korčuli – odakle je porijeklom njegova majka. Na njihovu inicijativu, u tom mjestu su od kraja 60-ih organizirana tri međunarodna susreta umjetnika. Učesnici prvog susreta izradili su veliki broj mozaika, a jedan od njih je i spomenik u centru Vela Luke. Omčikus je dobitnik više nagrada za slikarstvo, uključujući nagradu Oktobarskog salona u Beogradu (1972). Između ostalog, 1984. godine dobio je Grand prix na IX Međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci.

Na beogradskom Međunarodnom filmskom festivalu FEST, čije se 47. izdanje održava od 22. februara do 3. marta, prikazat će se ukupno čak devet hrvatskih filmova u različitim programima, a hrvatski filmaši i pripadnici filmske industrije su i dio stručnog žirija u tri festivalske sekcije.

U glavnom natjecateljskom programu prikazat će se “Osmi povjerenik”, koji je bio hrvatski kandidat za nominaciju za nagradu Oscar. Dugometražni igrani prvijenac Ivana Salaja za nagrade će se natjecati u društvu filmova iz Irana, Australije, Francuske, Rusije, SAD-a, Argentine, Njemačke i Velike Britanije. Predsjednik žirija te sekcije je hrvatski glumac Goran Bogdan, dok je glumica Sanja Vejnović članica žirija, izvijestio je Hrvatski audiovizualni centar (HAVC).

Natjecateljski program “Srpski film (Srbija i prijatelji)” donosi dugometražni igrani film Predraga Ličine, “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, koji u redovnu kino-distribuciju kreće 28. februara. U istoj sekciji su i filmovi “Aleksi” Barbare Vekarić, “Sam Samcat” Bobe Jelčića te manjinske koprodukcije “Izbrisana” Mihe Mazzinija, “Iz ljubavi” Nenada Mikovića i “Reži” Koste Đorđevića. Među članovima međunarodnog žirija koji dodjeljuje nagradu u ovoj sekciji je i ravnatelj HAVC-a Daniel Rafaelić.

U programu “Fokus Evropa” prikazuje se “F20” Arsena Antona Ostojića, a u sklopu “Specijalnih projekcija” film “Svaka dobra priča je ljubavna priča” Matjaža Ivanišina i Rajka Grlića. Program “FEST predstavlja” donosi film Anđela Jurkasa “Do kraja smrti”, koji u redovnu kinodistribuciju kreće na proljeće. Nagradu kritičara Nebojša Đukelić za najbolji regijski film festivala dodijelit će tročlani žiri u kojemu je, među ostalima, hrvatski filmski kritičar i pisac Jurica Pavičić.

Najavljena prodaja objekata Memorijalnog kompleksa “Boško Buha” na Jabuci kod Prijepolja, koja je izazvala burne reakcije stručne i šire javnosti, otkazana je uoči planiranog javnog nadmetanja u Beogradu. Na prodaju će biti ponuđen samo hotel s pokretnom imovinom, dok se odustalo od javnog nadmetanja za Spomen-dom “Boško Buha”, Muzej pionira i omladine Jugoslavije u Memorijalnom kompleksu “Boško Buha”, te za Dom kulture, paviljone za smještaj gostiju i vilu “Jabuka”.

Agencija za licenciranje stečajnih upravnika, kao stečajni upravnik ugostiteljsko-turističkog poduzeća “Putnik Prijepolje” d.o.o, objavila je 21. februara u Politici i Večernjim novostima da otkazuje prodaju nepokretne i pokretne imovine stečajnog dužnika. Prodaja imovinske cjeline 1, koja obuhvaća hotel, bit će održana 28. februara kao što je planirano.

Najavljena prodaja objekata Memorijalnog kompleksa “Boško Buha” izazvala je burne reakcije u javnosti, a tim povodom pokrenuta je i online, na inicijativu dramske pedagoginje Ivane Bogićević Leko i povjesničarke  dr Sanje Petrović Todosijević.

Memorijalni kompleks “Boško Buha” proglašen je 1986. godine kulturnim dobrom od izuzetnog nacionalnog značaja, a do početka 90-ih i raspada SFRJ bio je jedna od najposjećenijih turističkih destinacija, koju su obilazile mnoge školske ekskurzije. U tom kompleksu su i prvih godina po raspadu Jugoslavije organizirani edukativni i kreativni programi za djecu iz regije.

Kompleks je podignut u slavu Boška Buhe, najmlađeg nosioca Ordena narodnog heroja u Jugoslaviji, koji je kao 17-godišnjak poginuo na Jabuci 1943. godine – na mjestu na kojem se i nalazi Memorijal nazvan njegovim imenom. Memorijalni kompleks “Boško Buha” sačinjavaju: kameni biljeg s natpisom: Ovde je 1943. godine poginuo pionir, borac i narodni heroj Boško Buha, 17 borova posađenih na mjestu njegove pogibije, brončana figura dječaka-borca s puškom i knjigom, osam brončanih spomen-bista jugoslavenskih pionira-partizana, od kojih je većina posthumno odlikovana Ordenom narodnog heroja (Lepa Radić, Vera Miščević, Mate Blažina, Sava Jovanović Sirogojno), te Spomen-dom “Boško Buha”, Dom kulture i Muzej pionira i omladine Jugoslavije.

Foto-monografija “Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina”, autorski rad fotografa Hrvoja Polana, pisca Viktora Ivančića i novinara Nemanje Stjepanovića, predstavljena je 13. februara u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, uz sudjelovanje autora i izložbu fotografija mjesta stradanja tokom 90-ih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Uzimajući za polazište domove kulture i objekte kulturne namjene koji su tokom ratova 90-ih pretvoreni u logore i mučilišta, knjiga sinergijom snažnih kreativnih izraza, te faktografskom komponentom, poziva na promišljanje o odnosu konstrukta nacionalne kulture i nacionalno motiviranog ratnog nasilja. Karakter ideološki oblikovane “nacionalne kulture” – upućuju autori – efikasna je priprema terena za nastup “nacionalne torture” i služi proizvodnji konteksta koji uspostavlja i opravdava nečovječnost.

Knjiga kroz tri posebne autorske cjeline govori o izuzetnoj važnosti očuvanja prostora kulture kao prostora slobode. Izložbu fotografija Hrvoja Polana, koje bilježe današnji izgled nekadašnjih domova kulture – mjesta stradanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, posjetitelji CZKD-a mogli su pogledati u februaru. Promociju foto-monografije organizirao je beogradski forum ZFD-a.

Originalni 166. list Miroslavljevog jevanđelja, koji je još u 19. vijeku iscijepao i odnio sa sobom u Rusiju ruski duhovnik Porfirije Uspenski, bit će vraćen u Srbiju, potvrdili su 17. januara u Beogradu predsjednici Srbije i Rusije Aleksandar Vučić i Vladimir Putin. Ujedno, u Rusiju će biti vraćene slike Nikolaja Reriha, koje su u Narodnom muzeju u Beogradu, a dospjele su u Srbiju između dva svjetska rata.

Vučić je izrazio zahvalnost zbog vraćanja 166. lista Miroslavljevog jevanđelja, a Putin je rekao da su za to pitanje, kao i za slike Reriha zadužena ministarstva kulture dviju zemalja. O povratku 166. lista Miroslavljevog jevanđelja u Srbiji pregovara se već godinama. Uoči dolaska Putina, ministar kulture i informisanja Vladan Vukosavljević izjavio je Sputnjiku da ima velika očekivanja od razgovora dva predsjednika u kojem bi tema povratka lista Miroslavljevog jevanđelja trebalo da dobije i svoj konačni završetak, jer je već postignut najviši stupanj suglasnosti o koracima koji bi doveli do toga.

“Reč je o vrsti razmene u kojoj bismo mi dali sedam slika ruskog umetnika Nikolaja Reriha, koji je u Rusiji skoro kultna ličnost i ima veliki značaj. Dobra koincidencija je bila ta što ruski ministar kulture Vladimir Medinski i njegovo Ministarstvo nameravaju da u toku 2019. godine otvore muzej Nikolaja Reriha u Moskvi. Te slike koje su u depou Narodnog muzeja nisu naše, nikada nisu ni izlagane, tako da verujem da će do razmene i doći. Očekujem da će to biti u toku 2019. godine”, rekao je Vukosavljević.

Svojevremeno istrgnuti 166. list Miroslavljevog jevanđelja jedini put izložen je u Srbiji u martu 2015. godine – na izložbi “Putevima Miroslavlјevog jevanđelјa” u Muzeju Vuka i Dositeja, koju su otvorili tadašnji ministar kulture Srbije Ivan Tasovac i ruski ministar Medinski. Na otvaranju te izložbe, Medinski je rekao da Miroslavljevo jevanđelje pokazuje koliko su srpsko i rusko pismo i jezik slični, podsjećajući današnje ljude da ne zaborave svoje korijene, pravoslavnu kršćansku osnovu i svoje pradjedove koji su bili braća, zbog čega treba i danas da se pomažu.

Miroslavljevo jevanđelje – najstariji sačuvani srpski ilustrirani ćirilični rukopis, koji je na UNESCO-ovoj listi Pamćenje sveta, ostalo je bez svog 166. lista kada je 1845/46. godine manastir Hilandar posjetila ruska duhovna misija na čelu s arhiepiskopom i naučnikom Porfirijem Uspenskim. Fasciniran izgledom Miroslavlјevog jevanđelјa, Uspenski je isjekao 166. list i odnio ga sa sobom. Zapis na posljednjem listu govori da je Miroslavljevo jevanđelje naručio humski knez Miroslav, brat velikog župana Stefana Nemanje. Smatra se da je dijak Gligorije, čiji se potpis nalazi na posljednjem ispisanom listu, pisar ili minijaturista Jevanđelja, koje je nastalo ‘80-ih godina XII vijeka, a pisano je na staroslavenskom jeziku, srpske redakcije i raške ortografije.