Godine su odlutale i pokopale Stevana Renca, ali meni on izranja živ i svečan, nasmijan, kao u pričama mojih baka, mom živom bukvaru. Priče sa svadbi i sahrana opisuju ga kao visokog i naočitog, crnokosog i crnoputog mladog čovjeka izuzetne snage i posebne odvažnosti. Uglavnom drzak i okretan bundžija, volio se tući i toga se nije klonio
/ FOTO: Nenad Jovanović
Problem je u podatku da je od 3 226 stradalih osoba u tom kraju od 1941. do 1945. bilo 1 350 Srba. Povijesni revizionisti, koji se takvim definiranjem ponose, kažu da je stradalih Srba bilo hiljadu manje
“Tamo, u tadašnjim dramatičnim okolnostima u Francuskoj, postajem komunista, opredeljujem se za akciju u predvečerje Drugog svetskog rata, doživljavajući sve očiglednije nadiranje fašizma kao izazov na koji nema drugog odgovora: moramo se tući. Nema više smisla da piskaram nekakve polurazumljive pesme, moram da se pokrenem”
Osjećaj nepravde zbog gubitka voljenog oca i muža te želja da zločini ne padnu u zaborav, bili su poticaj Kati i Dušanki Đukić da zabilježe svoja stradanja, koja su pisana kombinacijom sjećanja i pripovjedanja, što ove zapise čini izrazito posebnima. Zapisi upotpunjuju sliku istrebljenja srpskog naroda u zločinačkoj ustaškoj NDH i zaslužuju da budu objavljeni
Jedna od posljedica sve većeg utjecaja vladajuće ideologije na svakodnevni život Glinjana nakon Drugog svjetskog rata vidjela se na glinskom pravoslavnom groblju gdje je bilo sve više novih grobnica na kojima je simbol krsta zamijenjen simbolom zvijezde
