Časopis Prosvjeta

Izložba „Dejan Kršić: što, kako i za koga & tako dalje – dizajn za suvremenu umjetnost postavljena je krajem aprila u Ateljeu Dado Narodnog muzeja Crne Gore u Cetinju u sklopu programa Fluid Design Forum u organizaciji Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje. Osim Dejana Kršića, na Fluidu je predviđeno gostovanje kustosa njegove izložbe Marka Goluba.

Glavna tema i slogan ovogodišnjeg Fluida je Made by me, a izložbe, diskurzivni program i radionice održavaju se u Nikšiću, Baru i Cetinju. Veliki dio programa posvećen je dizajnerskom nasljeđu.

Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Srbije “Miloš Žutić” za 2015. godinu pripala je glumici Jeleni Đokić, za ulogu Karoline u predstavi “Kazimir i Karolina” Odona von Horvatha, u režiji Snežane Trišić, u produkciji Ateljea 212 u Beogradu. Jelena Đokić postala je 21. laureat te godišnje nagrade UDUS-a, koja je dodijeljena za najbolje glumačko ostvarenje premijerno izvedeno u profesionalnim kazalištima u Srbiji u periodu od 30. juna 2014. do 30. juna 2015. godine. Jelena Đokić je 2000. godine već jednom nagrađena tom nagradom UDUS-a, i to za ulogu Katarine Šparović u predstavi “Bokeški d-mol”. U konkurenciji za nagradu “Miloš Žutić” za 2015. godinu bila su 22 glumačka ostvarenja, saopštilo je Atelje 212.

U četvrtak 23. lipnja u 20 sati održat će se otvorenje izložbe O Labudoviću: Kino, škola i rat za neovisnost konceptualne umjetnice Milice Tomić. Instalacija uvodi u logiku sudioništva i političkog povjerenja kroz rad fotografa i redatelja Stevana Labudovića koji je fotografsku praksu započeo za vrijeme Drugog svjetskog rata, izrađujući partizanske zidne novine.

Izložbu prati predavanje Umjetnički govor: Kako danas glasi ime rata? koje će Milica Tomić održati 24. lipnja u Klubu HDLU-a na Trgu žrtava fašizma 16. Primijetivši recentnu promjenu značenja pojma “rat”, opći nedostatak razlikovanja rata od mira te uzimajući u obzir ideološke i zločinačke mehanizme kojima su određene etničke skupine, religijske zajednice i čitave države stavljene van zakona, umjetnica će kroz predavanje iznijeti argument da iskustvo rata dolazi kao jedno od najvrjednijih globalnih vrijednosti.

(Crni) paviljon posvećen proboju i žrtvama koncentracionog logora Jasenovac bit će postavljen u javnom prostoru Pule, na Forumu, od 22. do 29. lipnja. Povodom otvorenja u 20.30 sati nastupit će zbor Praksa. Autorski tim paviljona čine Saša Šimpraga (koncept), David Kabalin (arhitektura), Niko Mihaljević (dizajn). Paviljon se postavlja u organizaciji Društva arhitekata Istre – Societa architetti del’Istria i u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Srpskim narodnim vijećem iz Zagreba. Paviljon se postavlja povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe.

Dana 22. travnja 1945. godine dogodio se proboj logoraša iz Jasenovca, najvećeg koncentracijskog logora u Hrvatskoj. Nakon savezničkih bombardiranja logora u proljeće 1945. zapovjednik logora Vjekoslav Maks Luburić naredio je likvidaciju svih zatočenika i zatočenica te rušenje logora i mjesta Jasenovac kako bi se prikrili tragovi ustaškog zločina. Posljednja skupina (od oko 100 do 700) žena ubijena je u predvečerje 21. travnja 1945, a tijekom te noći i još nekoliko stotina osoba. Među preostalim zatočenicima pretpostavljalo se što će se i njima dogoditi pa se većina logoraša odlučila na – proboj.

Oko 10 sati ujutro 22. travnja 1945. preostalih nekoliko stotina golorukih logoraša je na povik Ante Bakotića “Naprijed drugovi!” krenulo u proboj iz jedne od logorskih zgrada prema istočnim vratima logora. Od oko 670 logoraša koliko ih je sudjelovalo u proboju, do slobode je došlo samo njih 89. Logoraši, koji zbog nemoći, bolesti ili drugih razloga nisu sudjelovali u proboju, ubijeni su i spaljeni zajedno s logorskim objektima od strane ustaša. Istoga dana, dogodio se i proboj zatočenika Kožare, dijela jasenovačkog logora u samom mjestu Jasenovac. Od 167 zatočenika u tom proboju, preživjelo ih je samo 12.

Paviljon gostuje u Puli nakon što je bio premijerno predstavljen u Zagrebu povodom godišnjice proboja (2013) te Beogradu i Sarajevu (2015).

U zagrebačkom kinu Tuškanac 18. maja održana je projekcija video eseja o ženama i izazovima njihove svakodnevice u ličkim gradovima i selima. Dokumentarni film „Aristofan u Dnopolju ili da ja budem ja“ je dio programa posvećenog socijalnoj i kreativnoj motivaciji žena, stanovnica Like. Autorica projekta i filma je Nataša Milojević, politologinja i sociologinja kulture iz Beograda, predsjednica Fonda socijalne i demokratske inicijative, organizacije koja vodi ovaj program. Uz projekciju filma, postavljena je i izložba fotografija portreta žena pod nazivom „Da ja budem ja“ kao i izložba organskih proizvoda i ručnih radova – tkanih i pletenih – ženskih udruga iz Ličkog Petrovog sela, Gračaca i Korenice.

Dokumentarni film „Aristofan u Dnopolju ili da ja budem ja“ je video esej o ženama. I izazovima svakodnevice koju one, u ličkim gradovima i selima, pretvaraju u umjetnost življenja. Bez obzira što su, kako kaže jedna od akterki, „trostruko diskriminirane“, svakoj od njih polazi za rukom da bude svoja, jedinstvena. I svaka govori jasno i ponekad veoma glasno o tome šta je muči, šta hoće, kakvu poruku šalje političkom establišmentu.

Ove Ličanke su uspravne, uporne i gorde kao njihova gruda. Kroz film „Aristofan u Dnopolju ili da ja budem ja“ upoznat ćete nekoliko njih koje su se posle rata vratile u „svoju pustinju“ ili „došle tu silom“, pa ostale, spremne i željne da zavičaj otrgnu od propadanja. Film otvara mnoga pitanja i nudi jasne odgovore. „Žene imaju vrlo jednostavna i ljudska rešenja, koja su od antike do danas nepromenjena – moramo sarađivati, moramo tu živeti i moramo se boriti”, kaže Nataša Milojević, autorica filma.

Film “Aristofan u Dnopolju” sniman je 2014. i 2015. godine na području Korenice, Srba, Zadra, Zrmanje, Suvaje, Donjeg Lapca i Gračaca. U projektu su učestvovale aktivistkinje udruženja Legalina, Pokretač, Nit, Lika, Prospero i Tara. Produkciju potpisuje Nataša Milojević, režiju Nebojša Radosavljević, kameru Jovan Milinov, montažu Obrad Popović, muziku Katarina Pejak. Projekat “Aristofan u Dnopolju” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i  informisanja Republike Srbije, Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu VRS i Srpskog narodnog vijeća u RH.

Učesnice u filmu: Nada Radusin, Ljuba Đekić, Marijana Nahod, Stoja Prica, Perka Korica, Olivera Šuput, Milka Rakić, Zenaida Franković, Bojka Šuput, Bosiljka Cvetićanin, Janja Žigić, Radmila Đević, Dušanka Malenčić, Jelena Gulan, Anka Prica, Milena Ognjenović, Mara Bešević, Anka Olga Prica, Božica Leka, Marija Mara Nakarada.

Pokušao je kao mlad dva puta da se upiše na beogradsku Akademiju dramskih umetnosti, ali oba puta su ga odbili. Uspio je tek iz trećeg pokušaja. Izdržavao se kao scenski radnik i glumio je ponešto u akademskom kazalištu „Branko Krsmanović“ i na „Crvenom krstu“ (Beogradsko dramsko pozorište), ali bez većeg uspjeha. Nakon toga postao je ono po čemu je zaista ušao u legendu – Bata Živojinović, jedan od najboljih jugoslavenskih glumaca. Proslavio se sa ratnim filmovima, igrao je u psihološkim dramama, crnim komedijama, akcijskim hitovima i u bulevarskim serijama i u svima je ostajao upečatljiv po toj autentičnoj prodornosti uličnog heroja, koji se ne obazire na prepreke i ne pravi kompromise, jer drži do sebe i svojeg shvaćanja časti i morala. Bio je jedinstven po toj lakoći plemenite grubosti, od čega su bile sačinjene njegove uloge i po tom otresitom šarmu koji puno ne mari za pristojnost, ali koji obara svojom neposrednošću, nepatvorenom snagom, humorom i širokim osmijehom. Bio je filmski, a ne kazališni glumac, ali jedna od bitnih karakteristika zlatnog doba jugoslavenskih teatarskih glumaca u tome je što su oni u svojoj glumi posjedovali snagu i šarm neposrednosti i jednostavnosti, zbog čega su ih svi toliko obožavali. Neiscrpan uzor za takav tip scenskog nastupa bio je Bata Živojinović. Jednako kao što su to na sličan način bili – to se mora spomenuti – i Pavle Vujisić, Jovan Janićijević Burduš i na svoj način Boris Dvornik. Sjećam se na primjer jednog od mnogih partizanskih filmova u kojima je Bata igrao mitraljesca, kada dolazi kurir i dramatičnim glasom kaže: „Opkoljeni smo“, a Bata Živojinović odgovara glasom, koji razumije težinu situacije, ali na crnohumoran način ne priznaje defetizam i poraz: „Mladiću, mi smo već četiri godine opkoljeni“. Ili kada u komediji Rajka Grlića „Štefica Cvek u raljama života“, glumeći robusnog srbijanskog kamiondžiju, ulazi u sobu sramežljive zagrebačke djevojke i kaže: „Sada ću da te karam dva sata. Ne, sada ću da te karam celu noć, sve dok ti se ne vrati tetka iz Bosanske Krupe.“ To je bio taj razorni tektonski šarm Batin, za koji on, činilo se, ne mora ni obrvu pomjeriti, jer – bio je takav čovjek i takav glumac. To njegovo magično umijeće za koje se ne zna odakle dolazi i kako djeluje, ali koje plijeni gotovo u planetarnim razmjerima naročito je karakteristično za legendarni film „Valter brani Sarajevo“, koji se bitno ne razlikuje od drugih partizanskih filmova, osim po činjenici što je u njemu glavni glumac Bata Živojinović. Poznajem neke ljude koji znaju sve replike ovog filma napamet i koji su ga gledali više desetaka puta, ali to čudo obožavanja koje je taj film postigao u jednoj Kini, gdje ga je gledalo tristo miliona ljudi, do danas je neobjašnjivo. Centralni detalj ovoga prikaza ipak treba biti činjenica da je Bata Živojinović igrao u ključnim filmovima koji su obilježili čitavu jugoslavensku filmsku umjetnost, ali i njega kao glumca. To su svakako filmovi „Tri“ (za koji je nagrađen Zlatnom arenom u Puli), „Sakupljači perja“ i „Majstor i Margarita“ Aleksandra Petrovića, „Breza“ Ante Babaje, „Bitka na Neretvi“ i „Vlak bez voznog reda“ Veljka Bulajića, „Balkan ekspres“ Branka Bauera i drugi. Jedno je sigurno; Bata Živojinović imao je taj bogomdani talent koji je od njega učinio karakternog glumca i junaka na granici između tragedije i herojstva, a da za to nije bio potreban patos šekspirijanskih uloga, već iskonski doživljaj života koji jednako uključuje drskost, radost i strast, kao i nasilje, patnju i smrt. Zato takvog glumca nije moguće zaboraviti ili nadomjestiti četvoricom novih: zato je vrijednost njegovog posla izuzetna i zato je njegova umjetnička pojava jedinstvena.