Časopis Prosvjeta

Nagrada „Zlatni suncokret“ za 2016. godinu dodijeljena je Svetlani Slapšak za roman “Ravnoteža” u kojem se bavi sudbinom grupe Beograđana tokom 90-ih godina koji, kako je ustvrdio žiri, snažno dočarava duh “običnih” ljudi u sjenci navodno velike istorije i njenih tamnih dijelova.

Nagradu dodjeljuje kompanija Vital iz Vrbasa za najbolјe književno ostvarenje na srpskom govornom području u žanrovima romana, pripovijetke, poezije, književne kritike, eseja i književne publicistike. Žiri je većinom glasova odlučio da pripadne Svetlani Slapšak, koja je početkom 90-ih napustila Beograd i od tada živi i radi u Sloveniji.

Nagrađeni roman, u izdanju Lagune, govori o ženama u Beogradu za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji koje skrivaju svoje sugrađane, rođake, prijatelje i sinove od mobilizacije. Milica, jedna od njih, prinuđena je da prekucava rukopis velikog nacionalnog pisca kako bi preživjela krizu 90-ih. Tražeći način da se mentalno udalji od posla na koji je prisiljena, ona istovremeno piše i roman-pastiš ugledajući se na pripovjedni postupak i stvaralaštvo sestara Bronte.

Žiri, koji su činili Vladimir Gvozden (predsjednik), Dragan Jovanović Danilov i Nikola Strajnić, opredijelio se za njen roman, jer je u njemu “prepoznao samosvjesnu pripovjedačku kulturu koja je uspjela mnogobrojne niti koje povezuju tekst i svijet dovesti u ravan uvjerljivog literarnog i životnog iskustva”.

U užem izboru za „Zlatni suncokret“ za 2016. godinu bile su i knjige Selimira Radulovića “Senka osmog eona”, Jelene Lengold “Raščarani svet”, Divne Vuksanović “Memo”, Ranka Risojevića “Sestre i drugarice” i Zorana Živkovića “Tumač fotografija”. Prošle godine dobitnik nagrade “Zlatni suncokret” bio je Dragan Velikić, nagrađen za roman “Islednik”, za koji je osvojio i NIN-ovu nagradu.

U Domu hrvatskih likovnih umjetnika, u Galeriji Bačva, 25. januara otvorena je izložba umjetnice Jovane Popić pod nazivom „Što želiš zaboraviti?“.

Umjetnički projekt održava se povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Nakon premijernog predstavljanja u Galeriji Bačva HDLU-a, monumentalna audio-vizualna instalacija izložit će se na renomiranom umjetničkom sajmu Art Basel 2017. u okviru Sennheiserove Future Audio Artist nagrade. Kako objašnjavaju organizatori, projekt „Što želiš zaboraviti?“ bavi se pitanjem memorije, koristeći umjetnost kao tehniku pamćenja u istraživanju „posrednih prostora“ između pamćenja i zaborava, na individualnoj i kolektivnoj razini, unutar vremenskih dimenzija prošlosti i budućnosti.

„Instalacija se sastoji od pet uvećanih interpretacija ljudskog kralješka, koje označavaju gigantsko ljudsko tijelo kao simbol najizravnijeg nositelja identiteta. Jedinstveno, individualno i subjektivno tijelo susreće se s kolektivnim ‘tijelom’ zajednice na razmeđu vizualne i akustične dimenzije ovog rada: svaki kralježak nosi nevidljivi zvučnik, koji prenosi osobna svjedočanstva žrtava (ili potomaka žrtava) holokausta, porijeklom iz tri glavna grada bivše Jugoslavije. Zvučna instalacija asocijativno uključuje promatrača u dijalog te ga/ju potiče na refleksije o specifičnom sadržaju pamćenja, kao dio složenijeg estetskog iskustva.

Izložbu je otvorio povjesničar Hrvoje Klasić, a dva dana poslije održan je „razgovor s umjetnicom“, koja inače živi u Berlinu, u sklopu manifestacije Noć muzeja. Na razgovoru su sudjelovali i Aneta Lalić, sociologinja i „Prosvjetina“ suradnica, Zlatko Kopljar, umjetnik i David Kabalin, arhitekt.

Slavna makedonska pjevačica romskog porijekla Esma Redžepova Teodosievska, poznata kao “kraljica romske muzike”, ali i kao humanitarka i borac za ljudska prava, preminula je 11. decembra u Skoplju u 73. godini, poslije kraće bolesti. Vijest o njenoj smrti primljena je sa tugom u cijeloj regiji i šire, uz podsjećanje na njen humanitarni rad i požrtvovanost prema djeci, žrtvama nesreća i ratova.

Komemorativni skup povodom smrti Esme Redžepove bit će održan 12. decembra u svečanoj sali Skupštine grada Skoplja, čija je bila savjetnica. Dobitnica niza međunarodnih nagrada, od 2013. godine imala je status nacionalnog umjetnika Makedonije. Bila je dva puta nominirana i za Nobelovu nagradu za mir, najprije na inicijativu Crvenog križa Jugoslavije krajem 80-ih, a potom kao kandidatkinja Svjetske organizacije Roma. Sa suprugom Stevom Teodosievskim (1924-1997) usvojila je i odgojila 47 djece koja su bila bez roditeljskog staranja.

U Kući Lauba, u Zagrebu, u novembru se mogla razgledati izložba Povijest cipele koju je Borovo d.d. organiziralo u suradnji s Gradskim muzejom grada Vukovara te Muzejom vučedolske kulture. Cilj izložbe bio je javnosti predstaviti povijesnu priču razvoja obuće od početka vučedolske kulture pa do današnjih dana.

Izložba se održava i povodom 85. obljetnice otkako je u Borovu proizveden prvi par obuće. Davne 1931. Tomasz Bata podignuo je tvornicu, a priča na izložbi počinje još davne 2800. godine prije Krista, s početaka vučedolske kulture koja je ilustrirana svima poznatom vučedolskom čizmicom. Preko antike kada su se nosile calige, rimske vojne čizme za pješačenje, danas poznate kao rimljanke i srednjeg vijeka koje su obilježile drvene i kožne cipele, dolazimo do 20. stoljeća kada se pojavljuje obuća kakvu poznajemo danas. U tradicijskoj kulturi, uz narodne nošnje, nosile su se lakirane cipele i kožni opanci. Tada započinje i Borovska priča, priča gumenih čizama kaljača i kožnih cipela.

Ustanova kulture Palilula svečano je proglašena 26. novembra Centrom za kulturu “Vlada Divljan”, u znak sjećanja na velikog rock muzičara i kompozitora. Tom prigodom publika je imala ekskluzivnu priliku pogledati i snimak izvođenja naslovne muzičke numere iz budućeg dokumentarca “Nebeska tema” Mladena Matičevića o Divljanovom (1958-2015) životu i djelu.

U prisustvu Divljanove supruge Dine Divljan, koja je za tu priliku doputovala iz Beča, kao i mnogobrojnih prijatelja, suradnika, kolega i poštovalaca, sjećanje na Divljana evocirali su Zdenko Kolar, sa kojim se družio od djetinjstva i nastavio suradnju i poslije raspada grupe VIS Idoli, te redatelj Darko Bajić, sa kojim je također surađivao, a koji je i doprinio ostvarenju ideje o novom gradskom kinu u novoimenovanom Centru za kulturu “Vlada Divljan”.

“Srećan sam, jer kada ulazim u ovu zgradu, pod ovaj krov, vraćaju mi se stara vremena kada smo Vlada i ja bili tinejdžeri, kada smo sa 13-14 godina pronalazili put do tih zvezdanih trenutaka koje smo doživeli u karijeri”, rekao je Kolar, prisećajući se i prvog časa gitare na koji su došli kod nastavnika gitare Branka Perišića. “Nisam mogao da ne pustim suzu”, rekao je Kolar u emotivnom govoru i zahvalio opštini Palilula. “Centar za kulturu Vlada Divljan lepo zvuči. I Vlada bi bio zahvalan”, dodao je Kolar.

Izlozi ulične galerije Šok zadruge u centru Novog Sada – Šok koridora, u kojima je bila postavljena izložba fotografija Srđana Veljovića “Vukovar – ubijanje jednog grada 1991-2016”, razbijeni su u vandalskoj akciji nepoznatih počinilaca. Veljovićeva izložba postavljena je 18. novembra u galeriji Šok koridor 22 u pasažu Milana Mladenovića u Zmaj Jovinoj ulici, čije su izloge vandali razbili u noći između 5. i 6. decembra i pocijepali fotografije.

Na izlozima su dva dana prije osvanuli flomasterima ispisani natpisi “A ubijanje Srba?”, “Stoko”, “Je*o vas Vukovar”… Veljović je izjavio za portal 021 da je namjera izložbe bila da se fotografijama podsjeti na uništavanje Vukovara, a vandalska reakcija ga nije iznenadila. “Prvi utisak je da su vandali lenji, jer im je dugo trebalo da primete izložbu i reaguju. Međutim, to smo i imali na umu, jer tema proizvodi takvu vrstu reakcije. Dok sam birao fotografije gledao sam da budu neupitne i očišćene od svih politika o tome ko je prvi počeo, i ko smo ‘mi’, a ko ‘oni’. Poruka iza ovakvog čina je da i dalje postoji jedan mlad i besan svet. Zbog toga mi je žao, jer njima je verovatno teško u životu. Tako da ako im je uništavanje učinilo estetski ugođaj, onda je i to neka korist od izložbe”, naveo je Veljović.

Navodeći da je ideja postavke bila da se ukaže na to da je postojao jedan grad i da je on uništen, Veljović je dodao da je želio da se poslije četvrt vijeka okrenu karte. “To je čitava generacija odraslih ljudi. Trebalo bi da razmislimo o odnosima među nama, šta je tu moglo bolje? Kako sam imao određeni strah da će izložba završiti ovako, postoji i strah da će moja i tuđa deca doći u situaciju da se tako nešto ponovi. Opet, nasuprot tome, postoji paradoks u tome da sa teritorija za koje se moja generacija tako zdušno klala, svi žele da odu. Ta energija o nedosanjanim teritorijama je dovela do toga da 25 godina kasnije ljudi ne žele da žive na ovim prostorima”, rekao je Veljović.