U novije vreme opet deluju sile koje bi da zbrišu naš identitet i kulturno-istorijsko nasleđe. Da bi se to osujetilo nužno je jačati veze sa prošlošću misleći na budućnost. Blisko mi je u tom pogledu razmišljanje Mihaila Vujanića koji je zapisao: „Čovek ume sam sebi da podvaljuje sadašnjošću, kao da ga se prošlost ne tiče. I otkud ta zabluda da sutra uvek mora značiti i budućnost?“
Dok ga bolest nije počela otimati, Jovan Radulović je bio u Beogradu živa kulturna institucija krajiških Srba, i Srba u Hrvatskoj uopšte. Zbirkom memoarsko-fikcionalne proze "Uroniti u maticu života" i "Zrna iz pleve", uz dokumentarnu prozu "Po srpskoj Dalmaciji" i knjigu razgovora s Milošem Jevtićem ("Ostaje priča") otvorio je polje uspomena, s nadom da će izići u javnost s obimnijim tekstovima, ali mu život to nije dao
Od Nikole sam dobio „Jeku vremena“. Pa joj se i danas vraćam i razmišljam: kakav je sjajan talenat živio s nama, u našoj sredini, u našoj blizini, a mi nismo ni znali ili nismo bili svjesni vrijednosti onoga što je profesor Gojsović nosio u sebi, sa sobom
Imajući u vidu sudbinu antifašističke spomeničke baštine Gline i glinskog kraja, smatrao sam da je važno rekonstruirati povijest svih spomenika i spomen-obilježja, koja su podignuta na glinskom području. Sa tim ciljem pregledao sam arhivske i novinske izvore, konzultirao fototeku, Gradski muzej u Sisku i proveo terenska istraživanja. Rezultat je ova istraživačka bilješka, koja se upravo nalazi pred čitaocem
U stalnoj žudnji za novim, urbanim, uljuđenim i učenim obrascima mišljenja i ponašanja, monah i sveštenik Zelić, iako nikad ne zaboravlja svoje „otačestvenike“, protokom vremena sve im je više stran, a oni njemu sve više potrebni. U tom su smislu Žitije ispovijest o smislu „velikog putovanja“ neshvaćenog među onima zbog kojih je bilo poduzeto
