”Zapravo ne postoji takva stvar kao što je činjenica. Ljudi napišu svoje dojmove, za njih tvrde da su znanstveni, jer se prava povijest zapravo sastoji od mnogih mogućnosti, množina i dojmova. Nazovimo to količinom subjektivnosti. Ono što mi nazivamo poviješću nije ništa više od jedne subjektivnosti koja je cijelom svijetu nametnuta kao objektivno mišljenje.”
Složenac fikcije s dijelovima vlastitog života dao je veliki publicitet predstavi, ali i samom Matišiću. „Zagrebačka čaršija“, kako joj se može i treba tepati, ali i nešto širi krug nezdravo zainteresiranih, i prije i nakon premijere raspravljala je koliko je od napisanog i odigranog istina te smije li se tuđe biografije baš tako bacati pred reflektore
Pobjednici „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i „Rekvijem za gospođu J.“ Bojana Vuletića po tematici i tonalitetu predstavljaju i središnju energetsku okosnicu ne samo ovogodišnjeg FEST-a nego i šireg filmskog pejzaža ovih prostora. I jedan i drugi bave se temom zaglibljenosti današnjih ljudi u nekom međuvremenu, u kojem su se zbog ratova, tranzicije i beskrupuloznog kapitalizma raspali njihovi bivši životi, dok za novi početak ovi ljudi nemaju više ni snage ni elana
Na otvorenju Umjetničkog paviljona u Zagrebu, obilježenog svečanom izložbom Hrvatskog salona 1898. godine, izloženo je nekoliko radova Zore Preradović, Slave Raškaj, Jelke Struppi i Anke Marojčić koji su naišli na dobar prijem publike, ali potpuno nepriznati i zanemareni od kolega umjetnika i tadašnje likovne kritike
Tvornice izgrađene s namjerom postavljanja temelja državne privrede u socijalističkoj Jugoslaviji moguće je percipirati kao materijalne ostatke procesa pokretanog ideologijom stvaranja novog društva i novog, ‘socijalističkog’ čovjeka
