Časopis Prosvjeta

U zagrebačkom kinu Tuškanac 18. maja održana je projekcija video eseja o ženama i izazovima njihove svakodnevice u ličkim gradovima i selima. Dokumentarni film „Aristofan u Dnopolju ili da ja budem ja“ je dio programa posvećenog socijalnoj i kreativnoj motivaciji žena, stanovnica Like. Autorica projekta i filma je Nataša Milojević, politologinja i sociologinja kulture iz Beograda, predsjednica Fonda socijalne i demokratske inicijative, organizacije koja vodi ovaj program. Uz projekciju filma, postavljena je i izložba fotografija portreta žena pod nazivom „Da ja budem ja“ kao i izložba organskih proizvoda i ručnih radova – tkanih i pletenih – ženskih udruga iz Ličkog Petrovog sela, Gračaca i Korenice.

Dokumentarni film „Aristofan u Dnopolju ili da ja budem ja“ je video esej o ženama. I izazovima svakodnevice koju one, u ličkim gradovima i selima, pretvaraju u umjetnost življenja. Bez obzira što su, kako kaže jedna od akterki, „trostruko diskriminirane“, svakoj od njih polazi za rukom da bude svoja, jedinstvena. I svaka govori jasno i ponekad veoma glasno o tome šta je muči, šta hoće, kakvu poruku šalje političkom establišmentu.

Ove Ličanke su uspravne, uporne i gorde kao njihova gruda. Kroz film „Aristofan u Dnopolju ili da ja budem ja“ upoznat ćete nekoliko njih koje su se posle rata vratile u „svoju pustinju“ ili „došle tu silom“, pa ostale, spremne i željne da zavičaj otrgnu od propadanja. Film otvara mnoga pitanja i nudi jasne odgovore. „Žene imaju vrlo jednostavna i ljudska rešenja, koja su od antike do danas nepromenjena – moramo sarađivati, moramo tu živeti i moramo se boriti”, kaže Nataša Milojević, autorica filma.

Film “Aristofan u Dnopolju” sniman je 2014. i 2015. godine na području Korenice, Srba, Zadra, Zrmanje, Suvaje, Donjeg Lapca i Gračaca. U projektu su učestvovale aktivistkinje udruženja Legalina, Pokretač, Nit, Lika, Prospero i Tara. Produkciju potpisuje Nataša Milojević, režiju Nebojša Radosavljević, kameru Jovan Milinov, montažu Obrad Popović, muziku Katarina Pejak. Projekat “Aristofan u Dnopolju” podržan je sredstvima Ministarstva kulture i  informisanja Republike Srbije, Uprave za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu VRS i Srpskog narodnog vijeća u RH.

Učesnice u filmu: Nada Radusin, Ljuba Đekić, Marijana Nahod, Stoja Prica, Perka Korica, Olivera Šuput, Milka Rakić, Zenaida Franković, Bojka Šuput, Bosiljka Cvetićanin, Janja Žigić, Radmila Đević, Dušanka Malenčić, Jelena Gulan, Anka Prica, Milena Ognjenović, Mara Bešević, Anka Olga Prica, Božica Leka, Marija Mara Nakarada.

Pokušao je kao mlad dva puta da se upiše na beogradsku Akademiju dramskih umetnosti, ali oba puta su ga odbili. Uspio je tek iz trećeg pokušaja. Izdržavao se kao scenski radnik i glumio je ponešto u akademskom kazalištu „Branko Krsmanović“ i na „Crvenom krstu“ (Beogradsko dramsko pozorište), ali bez većeg uspjeha. Nakon toga postao je ono po čemu je zaista ušao u legendu – Bata Živojinović, jedan od najboljih jugoslavenskih glumaca. Proslavio se sa ratnim filmovima, igrao je u psihološkim dramama, crnim komedijama, akcijskim hitovima i u bulevarskim serijama i u svima je ostajao upečatljiv po toj autentičnoj prodornosti uličnog heroja, koji se ne obazire na prepreke i ne pravi kompromise, jer drži do sebe i svojeg shvaćanja časti i morala. Bio je jedinstven po toj lakoći plemenite grubosti, od čega su bile sačinjene njegove uloge i po tom otresitom šarmu koji puno ne mari za pristojnost, ali koji obara svojom neposrednošću, nepatvorenom snagom, humorom i širokim osmijehom. Bio je filmski, a ne kazališni glumac, ali jedna od bitnih karakteristika zlatnog doba jugoslavenskih teatarskih glumaca u tome je što su oni u svojoj glumi posjedovali snagu i šarm neposrednosti i jednostavnosti, zbog čega su ih svi toliko obožavali. Neiscrpan uzor za takav tip scenskog nastupa bio je Bata Živojinović. Jednako kao što su to na sličan način bili – to se mora spomenuti – i Pavle Vujisić, Jovan Janićijević Burduš i na svoj način Boris Dvornik. Sjećam se na primjer jednog od mnogih partizanskih filmova u kojima je Bata igrao mitraljesca, kada dolazi kurir i dramatičnim glasom kaže: „Opkoljeni smo“, a Bata Živojinović odgovara glasom, koji razumije težinu situacije, ali na crnohumoran način ne priznaje defetizam i poraz: „Mladiću, mi smo već četiri godine opkoljeni“. Ili kada u komediji Rajka Grlića „Štefica Cvek u raljama života“, glumeći robusnog srbijanskog kamiondžiju, ulazi u sobu sramežljive zagrebačke djevojke i kaže: „Sada ću da te karam dva sata. Ne, sada ću da te karam celu noć, sve dok ti se ne vrati tetka iz Bosanske Krupe.“ To je bio taj razorni tektonski šarm Batin, za koji on, činilo se, ne mora ni obrvu pomjeriti, jer – bio je takav čovjek i takav glumac. To njegovo magično umijeće za koje se ne zna odakle dolazi i kako djeluje, ali koje plijeni gotovo u planetarnim razmjerima naročito je karakteristično za legendarni film „Valter brani Sarajevo“, koji se bitno ne razlikuje od drugih partizanskih filmova, osim po činjenici što je u njemu glavni glumac Bata Živojinović. Poznajem neke ljude koji znaju sve replike ovog filma napamet i koji su ga gledali više desetaka puta, ali to čudo obožavanja koje je taj film postigao u jednoj Kini, gdje ga je gledalo tristo miliona ljudi, do danas je neobjašnjivo. Centralni detalj ovoga prikaza ipak treba biti činjenica da je Bata Živojinović igrao u ključnim filmovima koji su obilježili čitavu jugoslavensku filmsku umjetnost, ali i njega kao glumca. To su svakako filmovi „Tri“ (za koji je nagrađen Zlatnom arenom u Puli), „Sakupljači perja“ i „Majstor i Margarita“ Aleksandra Petrovića, „Breza“ Ante Babaje, „Bitka na Neretvi“ i „Vlak bez voznog reda“ Veljka Bulajića, „Balkan ekspres“ Branka Bauera i drugi. Jedno je sigurno; Bata Živojinović imao je taj bogomdani talent koji je od njega učinio karakternog glumca i junaka na granici između tragedije i herojstva, a da za to nije bio potreban patos šekspirijanskih uloga, već iskonski doživljaj života koji jednako uključuje drskost, radost i strast, kao i nasilje, patnju i smrt. Zato takvog glumca nije moguće zaboraviti ili nadomjestiti četvoricom novih: zato je vrijednost njegovog posla izuzetna i zato je njegova umjetnička pojava jedinstvena.

Prvog dana marta u zagrebačkoj Galeriji Forum otvorena je izložba „Balkanalije / odrastanje u tranzicijskom vremenu“ slovenske autorice Samire Kentrić. Slovenska autorica ne bavi se samo ilustracijom, nego – kako je istaknuto i umjetnošću obilježenom kritičkim promišljanjem svijeta. Polazeći od osobnog iskustva ona svoj društveni okoliš promatra iz intimnog rakursa djeteta iseljeničke bosanske obitelji te tako dodatno osnažuje prikaze općeg stanja ratne i poratne stvarnosti ovih prostora.

U Galeriji Forum premijerno je predstavljen veći broj crteža koji su publicirani u njezinoj knjizi, grafičkom romanu Balkanalije. Knjiga je izašla iz tiska početkom 2015., a nastajala je gotovo pet godina. Izloženo je 38 crteža-akvarela i monokroma. Većim dijelom radovi su gusto nanizani u frizu na katu galerije, a u prizemlju autorica je postavila i „kutak za čitanje“, instalaciju s knjigama, bean bag-sjedalicama i hrpom kitkat čokoladica. Tekst na zidu, dio te instalacije, evocira vedre djetinje doživljaje u rodnom kraju svojih roditelja suprotstavljene kasnijim traumatičnim ratnim zbivanjima.

Samira Kentrić rođena je 1976. u Ljubljani. Kao slobodna umjetnica intenzivno se bavi ilustracijom knjiga i časopisa. Između ostalog njezine su ilustracije objavljene i u prestižnoj publikaciji American Illustration. Prošle godine autorica je primila međunarodnu nagradu Special Book Award. Izlagala je u mnogim evropskim gradovima, Od 1999. godine djeluje i kao dio umjetničkog dvojca Eclipse koji je za svoj rad 2001. godine dobio nagradu Zlatna ptica. Živi i radi u Ljubljani.

Izložba “Ko je soko – taj je Jugosloven” autorice Veselinke Kastratović Ristić, muzejske savjetnice Muzeja istorije Jugoslavije, otvorena je u Muzeju 25. maj. Na postavci je izloženo više od 150 predmeta (svečane odore, sokolske haljine, kape, značke, dokumenti, razglednice, štampani materijal, program sleta, program svečane akademije, nacrti sokolskih domova) i oko 100 fotografija.

Izložba je podijeljena u četiri cjeline: organizacija i članstvo, sletovi, sokolski domovi i djelatnost, a izloženi su predmeti iz kolekcije MIJ, 11 muzeja iz Srbije i pet privatnih kolekcija.

Kastratović Ristić je rekla Tanjugu da su ovom izložbom iskoračili iz socijalističkog perioda, kojem pripada najveći broj predmeta u fondu MIJ-a.

“Sada smo u međuratnom periodu i govorimo o sokolskom pokretu kao jednom od značajnih autentično jugoslovenskih pokreta, pokretu koji je ostavio veliki broj manifestacija, građevina koje ne prepoznajemo kao sokolsko nasleđe”, istakla je ona. Autorica je ispričala da je sokolski pokret nastao 1862. u Češkoj kao odgovor na pokušaj germanizacije slavenskih naroda u okvirima Austrijske monarhije, a već sljedeće godine ta ideja izlazi iz okvira Češke i postaje panslavistička, prihvaćena na svim slovenskim prostorima osim u Rusiji.

Prema njenim riječima, karakteristično za sokolski pokret bio je autentični odnos prema Jugoslaviji odnosno jugoslavenskom narodu, troimenom, ali jednom narodu. Pokret koji je počeo kao gimnastički, proširio se na više djelatnosti – kulturu, graditeljstvo, zalagali su se za uvođenje tjelesnog odgoja u škole i za ravnopravan odnos prema ženama. “U osnovi to je bio oslobodilački i otadžbinski pokret, ali želeli su da kroz parolu ‘U zdravom telu zdrav duh’, pokušaju da pokažu da će svi oni koji istraju, biti spremni da se uzdižu i intelektualno i dovoljno sposobni da pokrenu napred nacionalnu ideju”, istakla je Kastratović Ristić. Posjetioci će izložbu moći vidjeti do 29. maja.

Izložba beogradskih umjetnika Ane Nedeljković i Nikole Majdaka Jr. “Rabbitland”, videoinstalacija sa njihovim nagrađivanim animiranim filmom o zečevima bez mozga koji svakodnevno glasaju, otvorena je u Galeriji Prozori u Zagrebu, a obuhvaća i dvodnevnu radionicu animacije i razgovor sa umjetnicima. Animirani film “Rabbitland” (2013), nagrađen je Kristalnim medvjedom na Berlinalu 2013. godine, na kojem je imao svjetsku premijeru, predstavlja brutalnu sliku suvremenog društva i preispituje neke od njegovih centralnih tema, kao što su sloboda govora, lični i kolektivni identitet, te modele uspostavljanja normalne svakodnevnice u stanju društvenog kolapsa.

“Rabbitland” je crnohumorna priča o zečevima koji umjesto mozga imaju u glavi rupu i sretni su nezavisno od toga šta se događa. Oni su najviši stupanj koji je evolucija dostigla. Njihova je svakodnevica potpuno ispunjena – dan provode glasajući na slobodnim i demokratskim izborima koji se u njihovoj zemlji održavaju jednom dnevno, budući da je to veoma uređena demokracija…

Zagrebačkoj publici posthumno je predstavljeno djelo Saše Markovića Mikroba, prerano preminulog beogradskog umjetnika u Institutu za suvremenu umjetnost. Izložba “Zbogom andergraund (Priča o Mikrobu)” obuhvaća i projekcije filmova i videa, a premijerno je zagrebačko predstavljanje rada Saše Markovića (1959-2010), koji za života nikada nije izlagao u Hrvatskoj.

Krajem februara u Galeriji HDD otvorena je izložba Čitaj dizajn / Magazini i časopisi 1990-ih i 2000-ih grafičkog dizajnera Dejana Dragosavca Rute. Izložba je imala za cilj na jednom mjestu predstaviti produkciju renomiranog dizajnera srednje generacije Dejana Dragosavca Rute u području časopisa i magazina, koji predstavljaju bitan dio njegovog dosadašnjeg dizajnerskog opusa tijekom gotovo puna dva desetljeća. Obuhvaća radove nastale od kraja 90-ih do danas i uključuje dizajn za publikacije poput Arkzina, Godina Novih, Nomada, Libre Libere, Gordogana, Frakcije i Up&Undergrounda.

Ova izložba, uz još nekoliko drugih u sezoni 2016. u HDD galeriji adresira i problem pozicije i statusa časopisa, te općenito tiskane produkcije, želeći ukazati na mogućnosti i neke od najzanimljivijih fenomena koje je ovaj medij i ova tipologija proizvela u recentnoj prošlosti, kao i primjere današnje prakse. Izložba pripada programskoj liniji HDD galerije Studije slučajeva.

Dejan Dragosavac Ruta rođen je 1971. u Novoj Gradiški. Pohađao je Fakultet grafičke tehnologije u Zagrebu. Svoj profesionalni život započeo je 1994. u magazinu Arkzin. Tijekom narednih dvadeset godina radi na brojnim magazinima i časopisima u Hrvatskoj vezanima za njegov prirodni radni, ali i svjetonazorski milje takozvane “nezavisne”, “izvaninstitucionalne” i “alternativne” kulture. Surađivao je i u izdanjima SKD „Prosvjeta“.