Časopis Prosvjeta

Polagano se, ali sigurno, prorjeđuje kolona onih što svaki dan svraćaju u „Prosvjetinu“ biblioteku u Preradovićevoj 18/1. To su oni i među nama rijetki i malobrojni koji su prostor prepun knjiga na ćirilici osjećali kao oazu slobode, kao jednu od rijetkih fiksnih točaka u gradu kroz koji su se zadnjih decenija više prokradali, nego njime šetali.

Ovo je ljeto otišao jedan od onih kojima je ova dvorana, dok su se ikako mogli kretati, predstavljala dnevni boravak. Svi su ga poznavali po obaveznoj kapi šilterici na glavi, jakni povezanoj špagom i ruksaku na leđima. Visok, dinarski okošt, finih crta lica koje su govorile da je to čovjek obrazovan, a sve skupa je govorilo da je riječ o usamljeniku. Svi su ga u tom krugu poznavali, a malo ko je znao njegovu priču. U ovom društvu „bivših“ ljudi radije slušaju sami sebe nego druge, pa ni oni koji su se sa Aleksandrom Vucelićem nadmetali ko će prvi uzeti pristigli broj birmingemske Iskre, nisu mnogo znali o njemu.

Rodom iz Gornjih Dubrava, zaselak Jusići, teško obolio kao gimnazijalac, oslobođen fiskulture, hodati je iznova učio na Omladinskoj radnoj akciji, izgradnji autoputa „Bratstva i jedinstva“. Nakon što je 1953. upisao Pravni fakultet u Zagrebu, počeo je trenirati atletiku u klubu Mladost, osvajao je državno prvenstvo na 110 i 400 m sa preponama, bio državni reprezentativac u tim disciplinama, četverostruki je pobjednik Hanžekovićevog memorijala. Aco je volio spomenuti kako je Boris Hanžeković svoju zadnju trku trčao 22. aprila 1945. u pokušaju proboja logoraša iz Jasenovca, gdje je pao prije cilja ovaj atletski reprezentativac Kraljevine Jugoslavije. U zadnjim mu je danima velika briga bila kome da ostavi pehar kojeg je dobio u trajno vlasništvo. Na kraju je jedan od tih pokala, po njegovoj želji, završio u manastiru Gomirje.

Ovaj skromni čovjek bio je u srodstvu sa poznatim, danas isto pokojnim, Milojkom Vucelićem, uglednim inženjerom iz američkog svemirskog programa APOLO; supruga Jasmina bila je kći kraljevskog generala Vlajka Jeftića, ubijenog u njemačkom logoru Osnabrik, dan uoči oslobođenja logoraša. Aleksandar je suprugu i sve Jeftiće koji su poslije rata živjeli u Zagrebu, sahranio u porodičnu grobnicu na Novom groblju u Beogradu.

A on je sam ostao u Zagrebu sa željom da bude sahranjen  na seoskom groblju u Gornjim Dubravama. U jednom od rijetkih novinskih tekstova o njemu, 2012. godine slutio je u pero novinara: „U Zagreb sam došao kao proleter i tako ću i završiti. Uspio sam od pravničke plate u Zagrebačkim cestama kupiti skroman stan, koji su mi dva puta, početkom devedesetih, pokušali oteti. Dolazili su da se usele sa objašnjenjem da su čuli da sam otišao u četnike…“

Slutnja mu se ostvarila. Zadnju godinu i nešto dana vezu sa srpskom bibliotekom u Zagrebu održavao je svakodnevnim višekratnim telefonskim pozivima. A onda je jednog dana i to prestalo. Znali smo da mu dolaze rijetki prijatelji, ali da ih prima na ulazu u zgradu, da živi potpuno sam u stanu u kojeg niko drugi ne ulazi. Kad je nastupila nemoć i bolest susjedi su čuli jauke, u stan je ušla socijalna služba. Aco je završio sa teškom upalom u bolnici, potom u udomiteljskom smještaju, nesposoban da brine sam o sebi. Nekoliko je puta bježao u pidžami iz bolnice, bojeći se da će ostati bez svega, vezali su starog atletskog šampiona.

Za nas, njegove prijatelje, slijedila je bitka za Acu. Par dana nismo mogli ući u trag tome gdje je smješten. Bojali smo se obrasca poznatog u takvim slučajevima; odjednom odnekud iskrsne nekakav testament koji rješava pitanje nekretnina, a onda u kratkom vremenu potpisnik ode. Ipak smo ga uspjeli pronaći, pristojno smještenog i relativno umirenog. Posjetili smo ga, uoči ljeta, Prosvjetina bibliotekarka i potpisnik ovih redova. Bio je to tužan, dramatičan monolog, djelomično nepovezan, o ratu, srpskim žrtvama, nacionalnoj kulturi, crkvi, manastiru Gomirje. Umro je za sve nas ipak iznenada i opet je uslijedila borba da mu se želja ispuni, da ne ode u zajedničku grobnicu. Uglavnom, trudom zamjenika načelnika općine Ogulin, njegovog zemljaka Miće Zatezala, na kraju je ipak legao u dubravski kamenjar.

Aleksandar Vucelić je volio knjige. Tragao je za njima posvuda, po Britancu, Hreliću, po (ne)mjestima gdje se ćirilica mogla pronaći. Mjesece je u biblioteci proveo nad memoarima Pavla Jakšića, nad Bejkonovim Esejima; nad dnevnim listom Politika, Iskrom. Kopirao je rijetke stvari, spremao za one kojima će trebati, posjećivao tribine, postavljao pitanja. Svima će nam nedostajati taj dobri veliki čovjek.

Tako odlaze zagrebački Srbi. Trkači s preponama.

Filmski centar Srbije (FCS) sufinancirat će deset manjinskih koprodukcija, među kojima je i novi film Dane Budisavljević. Na osnovu prijedloga Konkursne komisiјe, Upravni odbor FCS-a odlučio je da sufinancira sedam igranih i tri dokumentarna filma, a istovremeno je odbio 33 predložena projekta.

Među igranim filmovima koji su podržani su crnogorski “Vrijeme između nas” redatelje Andra Martinovića (produkcija: Zillion film) o kompleksnom odnosu oca i sina kroz tri istorijske epohe, makedonska bajka za djecu i odrasle “Šećerno dete” Igora Ivanova (Art & popcorn) i “Žrtva” Marije Džidževe (Biberche) o položaju žene u suvremenom društvu, hrvatski “Aleksi” Barbare Vekarić (Film Kombaјn), mladalačka priča o suvremenoj antijunakinji, te “Vojnici, priče iz Ferentarija” Ivane Mladenović (Baš Čelik), “Žaba” Elmira Jukiča iz Bosne i Hercegovine (Living Pictures) i slovenski film specifične biografske tematike “Benjamin u Moskvi” Karpa Godine (Artakciјa).

Podržana su i dva hrvatska dokumentarna filma – “Dianina lista” Dane Budisavljević (This and that productions) o stradanju srpske manjine za vrijeme NDH i “Tusta” Andreja Korovljeva (Wake up films) o prerano preminulom rok muzičaru Branku Črncu Tusti iz KUD Idijota, te bosansko-hercegovački animirano-dokumentarni film “Ustanak” Igora Tešića (Sirius Production) o ustaničkim danima u Nevesinju.

Izložba „Dejan Kršić: što, kako i za koga & tako dalje – dizajn za suvremenu umjetnost postavljena je krajem aprila u Ateljeu Dado Narodnog muzeja Crne Gore u Cetinju u sklopu programa Fluid Design Forum u organizaciji Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje. Osim Dejana Kršića, na Fluidu je predviđeno gostovanje kustosa njegove izložbe Marka Goluba.

Glavna tema i slogan ovogodišnjeg Fluida je Made by me, a izložbe, diskurzivni program i radionice održavaju se u Nikšiću, Baru i Cetinju. Veliki dio programa posvećen je dizajnerskom nasljeđu.

Nagrada Udruženja dramskih umjetnika Srbije “Miloš Žutić” za 2015. godinu pripala je glumici Jeleni Đokić, za ulogu Karoline u predstavi “Kazimir i Karolina” Odona von Horvatha, u režiji Snežane Trišić, u produkciji Ateljea 212 u Beogradu. Jelena Đokić postala je 21. laureat te godišnje nagrade UDUS-a, koja je dodijeljena za najbolje glumačko ostvarenje premijerno izvedeno u profesionalnim kazalištima u Srbiji u periodu od 30. juna 2014. do 30. juna 2015. godine. Jelena Đokić je 2000. godine već jednom nagrađena tom nagradom UDUS-a, i to za ulogu Katarine Šparović u predstavi “Bokeški d-mol”. U konkurenciji za nagradu “Miloš Žutić” za 2015. godinu bila su 22 glumačka ostvarenja, saopštilo je Atelje 212.

U četvrtak 23. lipnja u 20 sati održat će se otvorenje izložbe O Labudoviću: Kino, škola i rat za neovisnost konceptualne umjetnice Milice Tomić. Instalacija uvodi u logiku sudioništva i političkog povjerenja kroz rad fotografa i redatelja Stevana Labudovića koji je fotografsku praksu započeo za vrijeme Drugog svjetskog rata, izrađujući partizanske zidne novine.

Izložbu prati predavanje Umjetnički govor: Kako danas glasi ime rata? koje će Milica Tomić održati 24. lipnja u Klubu HDLU-a na Trgu žrtava fašizma 16. Primijetivši recentnu promjenu značenja pojma “rat”, opći nedostatak razlikovanja rata od mira te uzimajući u obzir ideološke i zločinačke mehanizme kojima su određene etničke skupine, religijske zajednice i čitave države stavljene van zakona, umjetnica će kroz predavanje iznijeti argument da iskustvo rata dolazi kao jedno od najvrjednijih globalnih vrijednosti.

(Crni) paviljon posvećen proboju i žrtvama koncentracionog logora Jasenovac bit će postavljen u javnom prostoru Pule, na Forumu, od 22. do 29. lipnja. Povodom otvorenja u 20.30 sati nastupit će zbor Praksa. Autorski tim paviljona čine Saša Šimpraga (koncept), David Kabalin (arhitektura), Niko Mihaljević (dizajn). Paviljon se postavlja u organizaciji Društva arhitekata Istre – Societa architetti del’Istria i u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću iz Zagreba i Srpskim narodnim vijećem iz Zagreba. Paviljon se postavlja povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe.

Dana 22. travnja 1945. godine dogodio se proboj logoraša iz Jasenovca, najvećeg koncentracijskog logora u Hrvatskoj. Nakon savezničkih bombardiranja logora u proljeće 1945. zapovjednik logora Vjekoslav Maks Luburić naredio je likvidaciju svih zatočenika i zatočenica te rušenje logora i mjesta Jasenovac kako bi se prikrili tragovi ustaškog zločina. Posljednja skupina (od oko 100 do 700) žena ubijena je u predvečerje 21. travnja 1945, a tijekom te noći i još nekoliko stotina osoba. Među preostalim zatočenicima pretpostavljalo se što će se i njima dogoditi pa se većina logoraša odlučila na – proboj.

Oko 10 sati ujutro 22. travnja 1945. preostalih nekoliko stotina golorukih logoraša je na povik Ante Bakotića “Naprijed drugovi!” krenulo u proboj iz jedne od logorskih zgrada prema istočnim vratima logora. Od oko 670 logoraša koliko ih je sudjelovalo u proboju, do slobode je došlo samo njih 89. Logoraši, koji zbog nemoći, bolesti ili drugih razloga nisu sudjelovali u proboju, ubijeni su i spaljeni zajedno s logorskim objektima od strane ustaša. Istoga dana, dogodio se i proboj zatočenika Kožare, dijela jasenovačkog logora u samom mjestu Jasenovac. Od 167 zatočenika u tom proboju, preživjelo ih je samo 12.

Paviljon gostuje u Puli nakon što je bio premijerno predstavljen u Zagrebu povodom godišnjice proboja (2013) te Beogradu i Sarajevu (2015).